Bolest ne pravi razlike među ljudima, zašto to čine sami ljudi?

Život nam neprestano nudi izazove. Oni su svakog dana oko nas. Samo je pitanje možemo li ih prepoznati. Moj je izazov bio u meni. Student sam šeste godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a budući da se nazire kraj studentskim danima, uz istodobni dolazak vremena nekih novih, većih i ozbiljnijih obveza, odlučio sam priuštiti si izazov više kategorije.

Naime, u sklopu fakulteta djeluje organizacija CroMSIC (Croatian Medical Students’ International Comittee). Među mnogim aktivnostima, organizacija svojim članovima omogućuje i profesionalne razmjene s radom od mjesec dana u bolnicama diljem svijeta. Odluka je vrlo brzo pala na daleku i egzotičnu Indoneziju.

NA DUGIM BOLNIČKIM LISTAMA

Nakon rješavanja silne papirologije, uključujući i vizu koja je za Hrvate nužna, napokon sam dobio službenu pozivnicu s Odjela za neurokirurgiju bolnice Siloam u gradu Tangerang, koji se nedavno odvojio od Jakarte, glavnog grada Indonezije, i postao zaseban grad na otoku Javi. Iskustva doživljena tamo stavljam u kategoriju neprocjenjivih, životno vrijednih i nezaboravnih.

Neopisivi je osjećaj živjeti i raditi u gradu s dvadesetak milijuna stanovnika tijekom dana, a noću s oko dvanaest milijuna, jer mnogi samo rade u Jakarti. Napomenut ću i da sam grad nema posebno organiziran javni prijevoz iako se gradi metro koji bi za nekoliko godina trebao prometovati. Samo si zamislite te gužve na cestama koje imaju i do osam traka. Kupnja krivotvorenih vozačkih dozvola je rutina, unatoč tomu, iznenađuje iznimno niska stopa prometnih nezgoda.

A zdravstveni sustav utemeljen je na motu - zdravlje za bogate. Nemaš li novca, završavaš na listi liječenja javnih bolnica koje su neopisivo duge i često vidiš samo listu, bez liječenja.

Budući da sam imao prigodu raditi u privatnoj bolnici, doživio sam mnoga nova iskustva jer su hrvatske bolnice većinom javne. Primjerice, u ambulantu dolazi cijela obitelji koja plače i moli da se liječnik smiluje i odobri popust za operaciju ocu koji je u situaciji opasnoj po život, ali je i na neprimjereno niskom mjestu na listi čekanja u javnoj bolnici. Specijalist neurokirurgije, dr. Julius July, ujedno i moj mentor, odbio ih je uz isprike da je takvih slučajeva jako mnogo i da je jednostavno nemoguće to učiniti jer se moraju pokriti troškovi operacije. Time je zapravo “osudio” čovjeka na neizvjestan i vrlo vjerojatno tragičan kraj, što je u Hrvatskoj nezamislivo.

Dr. July kaže da je siromaštvo, uz nizak ili nikakav stupanj obrazovanja, velik problem s kojim se Indonezija bori. Mnogi se ne mogu ili čak ne žele školovati, smatrajući školu gubitkom vremena koje se može iskoristiti za posao, privređivanje novca i osamostaljenje.

UČIO SAM - ŽIVOT

Dakle, Indonezija jest prekrasna zemlja netaknutih prirodnih ljepota, puna toplih i susretljivih ljudi - volim reći da je to mjesto gdje grijeh još nije došao, ali isto tako zemlja u kojoj se iznimno i očito primjećuje razlika između bogatih i siromašnih. Ili si iznimno bogat ili iznimno siromašan.

Indonezija mi je pružila mogućnost da usavršavam i učim medicinu, ali isto tako da usavršavam i učim prije svega život. Vrativši se u Hrvatsku primijetio sam da su mi se brojni pogledi na život promijenili. Naučio sam poštivati i prihvatiti različitosti. Zaista smo svi samo prolazni stanovnici ovog planeta i svi smo od krvi i mesa.

Tako i njihovi ljudi boluju od istog dijabetesa, istog infarkta miokarda, istih tumora kao i naši ljudi. Pitanje koje se nameće jest zašto si ljudi dopuštaju praviti razlike između bogatih i siromašnih, muslimana i kršćana, hinduista i budista, crnih, bijelih ili žutih, ako niti bolest, jedno od najgorih stanja koje se može dogoditi čovjeku, ne pravi razlike.