Vedri Kubanci vole turiste, ali ne vole ni svoju vlast ni kapitalizam

Put na Kubu čekala sam četiri godine. Dok sam izlazila iz zrakoplova, pomislila sam - ovo se doista događa! U zemlji o kojoj sam godinama učila, slušala i istraživala, našla sam se okružena kamerama i vojnim osobljem dok sam čekala pregled putovnice. Na trenutak sam zaboravila da nisam u demokratskoj državi i strah od državnog aparata iskusila sam već deset minuta nakon slijetanja. Lijepa dobrodošlica. No uspješno sam prošla provjeru i noge su me nosile prema izlazu iz zračne luke.

Oko mene su već bila petorica taksista koja su mi nudila prijevoz. Iako vrvi turistima, Havana nudi daleko manje od uobičajenih usluga na kakve nailazite u nekoj razvijenoj zemlji. Ceste su loše, čistoća nije na zavidnoj razini, a kompenzacija za klimu u automobilu su sva četiri spuštena prozora. Sve je skromno, dotrajalo i urušeno.

PAROLE I POLICIJA

Htjela sam vidjeti cijeli otok, ali sam odustala od južnog dijela i baze u Guantanamu, iako me pustolovni duh neumorno vukao prema 116 četvornih kilometara teritorija SAD-a nad kojim Kuba nema nikakvu jurisdikciju još od 1903., kada su sklopili ugovor u zamjenu za neovisnost od Španjolske. SAD je tada dobio u najam dio teritorija Kube bez vremenskog ograničenja, pa ne čudi što ovo pitanje ne ulazi u eru novih odnosa o ukidanju embarga. Nećete ni od stanovnika čuti mnogo komentara o toj temi.

O SAD-u se govori uglavnom negativno. Ponosni su na svoju neovisnost, kažu, makar živjeli u oskudnim uvjetima. Svoju domovinu i kulturu vole više od ičega. Na svakom uglu se svira, pjeva i pleše. I ne, to nije radi zabave za turiste. Kada sam shvatila da je glavni razlog njihove socijalizacije, otvorenije i srdačnije zabave, upravo manjak državnog razvitka i doticaja s vanjskim svijetom, sve je sjelo na svoje mjesto.

Kuba je predivna, od plantaža duhana i kave, planina, rijeka, jezera, tirkizne obale, od Che Guevarina grada Santa Clare pa do tamošnjeg najstarijeg gradića, Trinidada. Prozvala sam ga kubanski Motovun, a u njemu sam upoznala umirovljenog profesora povijesti i geografije. Kada je čuo da sam iz Hrvatske, bio je presretan. Poput njega, ljudi pitaju kako je živjeti u Europi, sve ih zanima i sve upijaju, a zatražit će i poneku sitnicu.

Sve se ovo događa iza ugla, u gužvi, gdje mnogi policajci neće vidjeti da razgovaraju s turistima. Tomu pridodajte još goleme parole poput “Domovina ili smrt”, “Ne posustajemo ni pred kakvim zapadnim silama”, “Naša djeca su budućnost”.

DOKTORI I PROFESORI ‘TAKSIRAJU’

Turisti to promatraju s mojitom i cigarom u rukama jer se možda tako živjelo dok je Havana još bila kubanski Las Vegas, ali danas su to samo alati turističke ponude. Mene su više zanimali radnici koje sam vidjela na proslavi Međunarodnog praznika rada. Raul Castro pozdravlja više od 300.000 Kubanaca i pokojeg zalutalog turista koji su nasmijanih lica, rasplesanih koraka, pjevajući i noseći brojne parole krenuli u mimohod.

Prosječna plaća iznosi samo 20 konvertibilnih pezosa, otprilike 150 kuna. Kao turist, tim iznosom možete platiti jednog jastoga i popiti dva koktela. Prosječnom Kubancu to je dovoljno za mjesec dana skromna života. Država osigurava besplatno zdravstvo, obrazovanje i točkice za najosnovnije potrepštine. Ipak, izbor namirnica u prodavaonicama oskudan je, u kafićima i restoranima sjede samo turisti. Oni su Kubancima slamka spasa, jer je i Kuba u ekonomskoj krizi. Upravo zbog toga je Raul Castro dopustio otvaranje privatnih paladara, malih restorana u kojem rade svi članovi obitelji kako bi što više novca ostalo u kući. Logično, jer državni namet za takav tip posla iznosi gotovo 50 posto ukupne zarade.

Vožnja taksija također je privatizirana. Fiksnih tarifa nema, na turistu je da se cjenka. Vožnja od deset kilometara u Havani može stajati između 50 i 115 kuna. Svaki taksist mjesečno mora zaraditi najmanje 1800 kuna i odvojiti 30 posto prihoda državi, a uz to još plaća i preskup benzin. Vozači su nerijetko visoko obrazovani građani, doktori ili profesori koji su napustili posao u potrazi za višom plaćom. Kažu da žele odgovor na pitanje kamo odlazi njihov novac jer su ulaganja u infrastrukturu minimalna. Ne žele ovaj režim, ali ni kapitalizam jer misle da radnicima ne donosi ništa dobro. Slave i novi početak uspostave odnosa sa SAD-om, ali i dalje od njega zaziru.

BRENDIRANA REVOLUCIJA

Velike su promjene pred Kubancima, sustav je prepun rupa, a kapitalistički pritisak sve je veći. Ono što im se ne može osporiti jest snalažljivost. Svoju su kulturu i revoluciju doista brendirali, kao i sva druga turistička odredišta. Ali u njima ipak nećete vidjeti radionice za popravak upaljača, torbice od graha, životinje na ulicama...

Posljednji dan provela sam na Cayo Jutiasu, napuštenom otočiću, na kojem mi je ribar za 20 kuna na plaži ispekao tek ulovljenu ribu, dodao salatu i rižu. Podsjetio me na njihov vedar duh, koji ima svoje ideale stvorene kao posljedica njihove svakodnevice.

Niti jedna osoba koju sam upoznala nije bila namrštena niti zamišljena. Možda je tako zbog kulture življenja za koju se nadam da se neće tako skoro promijeniti. Nakon povratka sam žalila za “manjkom” informacija i lakoćom života koja je svojstvena samo Kubi.