Ova je ruka proputovala cijeli svijet... i ne misli stati!

Nije me lako impresionirati, ali me lako usrećiti. Posjetio sam toliko zemalja i upoznao mnogo različitih ljudi da se valjda zato ne impresioniram toliko lako. Ali da se razumijemo, na putovanjima ne moram uvijek spavati u hotelu s pet zvjezdica, imati slugu ili tako nešto - govori skroman Nijemac Matthias Schlitte tijekom svoga drugog posjeta Zagrebu. Možda Matthiasa nije lako impresionirati, ali će zato sigurno malo tko ostati ravnodušan kad vidi njegov čudesan “alat” kojim se s lakoćom penje na tronove diljem svijeta. Naime, Matthias je profesionalni obarač ruke i do danas je proputovao više od 40 zemalja.

OD SMIJEHA DO POŠTOVANJA

Upitala sam ga misli li da bi proputovao čitav svijet da nema “superruku”.

“Ne znam, teško mi je to reći. Da imam dvije superruke, nitko ne bi mogao procijeniti što je normalno, a što nije. Ali u svakom slučaju, zahvalan sam na svakom od svojih putovanja”, spremno odgovara. Matthias, kojeg nazivaju Popajem zbog drastičnog nesrazmjera u veličini njegovih ruku, od malena je obdaren najvećom podlakticom na svijetu. “Cool je to što s dva prsta mogu smrskati jaje. A u jednoj šaci mogu uništiti jabuku”, smije se Matthias. I ja se glasno smijem s njim, a postavljam i vrlo banalno pitanje - osjeća li se kao superheroj.

“Možda malo”, priznaje, a odmah potom nadodaje: “Mislim, nije postojao konkretan trenutak u mojem životu kad sam shvatio da sam superjak jer je sav moj život jedan dio mojeg tijela bio znatno veći od ostatka pa nisam to smatrao čudnim”. Čudno ili ne – s tri godine je majci pomagao raznositi toliko teške stvari da bi i odrasla osoba s njima imala teškoća. Majka je prepoznala potencijal snažne ruke svog sina te ga 2004. potaknula da se prijavi na prvenstvo u obaranju ruku. U lokalnom baru tražili su se natjecatelji do 90 kilograma. Iako je Matthias težio samo 63 kilograma i bio upola manji od preostalih sudionika, to ga nije obeshrabrilo. “Najprije su mi se ljudi smijali, ali nakon nekoliko pobjeda, smijeh se pretvorio u poštovanje”, prisjetio se danas već profesionalni obarač ruke.

Što je uopće potrebno kako bi se postalo profesionalac u ovom sportu?

“Vrijeme. Potrebno je mnogo strasti, iskustva, tehnike i brzine kako bi se postigao uspjeh. A to traje. Zbog toga mnogi odustanu”, pojasnio mi je Popaj. Kao svaku normalnu osobu, zanimalo me može li se varati u obaranju ruku, odnosno uz pomoć kojih trikova se lakše može odnijeti pobjeda.

“Svatko mora pronaći vlastitu tehniku koja mu odgovara. Neki ljudi urliču jedni na druge tijekom obaranja dok je drugima napeto da im publika skandira. Ja sam, recimo, većinom fokusiran i prilično tih tijekom borbe. Kad dođem za stol, eliminiram svijet oko sebe i čujem samo suca”, rekao je. Priznao je i da se tijekom borbe mogu pričati besmislice kako bi se omeo suparnik, ali da suci mogu dodijeliti faul ako se pretjera.

“Mislim da je beskorisno umjesto na ruku, trošiti energiju na usta. Osim toga, nepotrebnim pričanjem lakše se gubi koncentracija na vlastiti plasman”, brzo dodaje Matthias. Zbog činjenice da ne troši svoju energiju uludo, Popaj je dosad u svom podrumu nagomilao više od 60 medalja. Osam puta je bio prvak Njemačke, a 14 puta se proslavio i na međunarodnim natjecanjima. Najvažnije mu je prvenstvo bilo u Rusiji kada je odnio srebrnu medalju. Vjerovali ili ne – to mu je do sada najbolji rezultat iako priznaje da željno iščekuje zlato.

“Na većini prvenstava dospijem u prva tri, ali ne pobjeđujem uvijek. Moj je cilj osvojiti medalju, neovisno o tome hoće li biti zlato, srebro ili bronca”, pojasnio je.

OBIČAN ŽIVOT VLASNIKA NEOBIČNE RUKE

Nisam mogla ne upitati misli li nekad da vara u natjecanjima zato što ima iznadprosječno snažnu ruku koju ostali nemaju. Matthias brže bolje odgovara usporedbom: “Pogledajmo to ovako. Što da treniram košarku i pojavi se suparnik koji je visok 210 centimetara? Ne mogu mu u tom slučaju reći: ‘Hej, varaš, previsok si!’”

Njegova ruka nikad mu nije pravila probleme. Roditelji su ga odgajali kao svako drugo dijete, a imao je i prosječan broj prijatelja. Zanimalo me što radi u rijetkim trenucima kad ne putuje uokolo.

“Sjedim u svojem podrumu i gledam osvojene trofeje! Šalim se… gledam nogometne utakmice, a često odem i u kino ili čitam novine. Nije da idem na ronjenje ili paragliding kao što se od mene očito očekuje”, smijući se govori Matthias.

Popaj možda ne ide na ronjenje ili padobransko letenje, ali ipak postoji neobična komponenta njegova života. Matthias je, naime, stalno zaposlen u njemačkoj vladi na federalnom sudu pravde. Tamo se susreće s jedinom stvari koja njegovoj ruci predstavlja problem - odijelima, pa ih mora naručivati prema posebnoj mjeri. Stranke koje prima u uredu zadivljene su njegovom anomalijom, a nakon kratkog ustručavanja, vrlo brzo se prebace na pitanja. “Bolje da pitaju, nego da samo gledaju”, zaključuje Matthias.

Nadolazeće godine Matthias planira provesti za jednakim stolovima kao i do sada - onom u odajama njemačke vlade, te za onima na kojima će oboriti još mnogo ruku.