Jeftino pivo i tapasi te skup noćni život u gradu prijatelju studenata

Ne mogu ni zamisliti da Madrid spava, da se pretvori u grad duhova. Tu se uvijek nešto događa, uvijek ima ljudi i stalno su u pokretu, ne stignem popratiti sve što me zanima. Da sam tu još šest mjeseci, ne bi mi bilo dovoljno!

Katarina Fertalj svoju je zagrebačku adresu privremeno zamijenila madridskom. Studentica druge godine diplomskog studija španjolskog i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu kao i mnogi drugi studenti putem Erasmusova programa razmjene u ljetnom semestru sluša predavanja na Universidad Complutense de Madrid. Kolegica sa Španjolskog, Dora Sivka, koja u Madridu “odrađuje” Erasmusovu stručnu praksu, odnedavno joj je i cimerica. Posjetila sam ih i s njima proživjela dio hektičnog madridskog života.

BESPLATNI MUZEJI

Zagrepčanke stan dijele s dvjema Španjolkama, Virginijom i Anom, što im dodatno koristi za usavršavanje jezika. Četvrt u kojoj žive pretežito je imigrantska jer ima povoljnije cijene stanova. Djevojke su zadovoljne jer stanarinu plaćaju 230 eura i režije 50 eura na mjesec, što je, s obzirom na cijene u ostalim europskim prijestolnicama, zaista povoljno.

“Madrid je inače dosta skup, u usporedbi sa Zagrebom i Hrvatskom općenito, ali je stvarno prijateljski grad za studente. Ulaznice su za sve muzeje i galerije besplatne za studente ili postoji vrijeme u koje svi mogu besplatno doći”, objašnjava Katarina, i dodaje da je jedina ulaznica koju je dosad platila bila za muzej Thyssen-Bornemisza. Iako je grad već pun turista i redovi su na ulasku u sve važnije muzeje, zbog dobre organizacije brzo se ulazi i nema duljih čekanja.

U menzu više ne odlazi, jer je izbor dnevnih jelovnika malen, a cijene su poprilično visoke.

“Često kuham i spremam si sama hranu koju nosim na predavanja, to mi je mnogo povoljnije”, kaže Katarina i dodaje kako su već otkrile mjesta na kojima se može pojesti i popiti po povoljnim cijenama, pa tamo često odlaze. “Ako znaš kamo otići, stvarno se možeš najesti i popiti dobro pivo za euro ili dva.”

Pivo i tapasi su nezaobilazna postaja navečer, a čini se da svi stranci odlično prihvate taj običaj da se uvijek nešto jede uz piće. Najdraža su im mjesta za zagrijavanje prije izlaska Museo del Jamon (Muzej šunke). To je velik i poznat lanac, pa se može naći u raznim dijelovima grada. Tamo se može pojesti kroasan sendvič za dva eura, a uz naručeno pivo, tapasi su besplatni. Tapase često zovu i kuhinjom u minijaturi i označavaju predjela u španjolskoj kulturi. Dora i Katarina često zalaze i u 100 Montaditos, gdje su pivo i tapasi povoljni, pa se stotinjak različitih varijanti tapasa može naći po cijenama od jednog do tri eura.

“Dosad nisam pojela dva ista tapasa, nikako da objasnim mami da ne jedem svaki dan isto“, kaže Katarina. Smijući se dodaje da su Španjolci zaista napravili umjetnost od sendviča.

“U kvartu imamo najdraži bar, kad nam se ne izlazi do grada, svratimo do njega, jer je niže u ulici i uvijek se odlično zabavimo”, kaže Dora.

NOĆNI ŽIVOT

“Ponuda je neusporedivo veća nego kod nas, što je jasno, s obzirom na veličinu grada, ali je i dosta skuplje, pa je prosječna cijena upada u klub najmanje deset eura, a ponekad je i cijena jednog pića u to uključena”, ističe Dora. U klubove ne izlaze prečesto, jednom ili dva puta na tjedan. “U većini klubova pušta se reggaeton, to me najviše začudilo, nisam shvaćala prije koliko je to zapravo popularno u Španjolskoj, ali još moramo mnogo mjesta istražiti”, dodaje Dora. Metro vozi do 1.30 ujutro, pa često pješice idu kući jer je Madrid jedan od sigurnijih europskih gradova, ali samo kada se zajedno vraćaju.

Dijelovi četvrti Latina nedjeljom i praznicima pretvaraju se u najpoznatiju tržnicu i buvljak na otvorenom, a otvorene su i brojne prodavaonice antikvitetima.

Četvrt i inače živopisna, tada postaje još uzbudljivija. Ljudi dolaze iz čitavog grada i okolice kako bi doživjeli atmosferu ili nešto kupili. Na tržnici se može naći i nove i rabljene robe. Probijanje kroz gužvu i obilazak štandova je obvezan, a mogu se pronaći plinske maske, unikatni nakit i ručno rađene lepeze, bedževi, odjeća, šeširi, cipele i gotovo sve što se može zamisliti...

Tri su sata ujutro i vozimo se u taksiju prema jednom od brojnih klubova na Malasani. Živopisna četvrt, prepuna kafića, restorana i klubova, jednako je dinamična i danju i noću. Taksist, kao i većina ljudi koje smo pokušale nešto pitati, ne govori engleski, ali ovoga puta, srećom, imam osobnu prevoditeljicu, pa se upuštamo u cjenkanje. Vozač se drži cijene koju pokazuje taksimetar, ali na kraju posustaje. Dogovaramo i povoljniju cijenu za moj povratak i vožnju prema zračnoj luci. Vozač pristaje, vozit će me na aerodrom i neće paliti taksimetar.

PARKOVI puni života

“Nije da u Zagrebu nema parkova, ali nema ovakvih parkova...”, govori Katarina dok šećemo kroz prepuni park Buen Retiro. “Madrid je pun parkova, a parkovi su stalno puni ljudi i uvijek mi je odlična atmosfera, jer si u velikom gradu, a opet u prirodi pa često dolazim ovdje učiti s prijateljicama, što mi u Zagrebu nikada ni ne padne na pamet, iako mi je puno bliže doći do Maksimira, ali nije isti gušt...”, govori Dora.

I parkovi su puni događanja i života, a u bilo koje doba dana moguće je vidjeti ljude svih dobi, kako se igraju, voze u čamcima, rekreiraju ili jednostavno odmaraju na dekama u hladu.

Vozim se prema aerodromu i ostavljam živahan Madrid iza sebe. Što mi se više bliži trenutak povratka u poznati, miran Zagreb i sama postajem mirna i uspavana.

Više ne očekujem da ću uspjeti naići na nekoga tko govori engleski, pa mi ni problemi sa štrajkom i mogućim otkazivanjem leta ne izbacuju iz takta. Hodam od šaltera do šaltera i nakon sedmog sugovornika dolazim do osobe s kojom se mogu sporazumjeti.

Objašnjava mi da je sve u redu, ulazim u avion i skupini Japanaca objašnjavam gdje je Hrvatska i kojim jezikom govorimo. Oduševljeno vade mobitele i kreću s pretragom gradova na našoj obali, a ja tonem u san.