U gradu s 2,5 milijuna stanovnika postoje samo dva noćna kluba

Zračna luka Schiphol, 10.40. Još pola sata do polijetanja. Pogledavam nepovjerljivo oko sebe, ne vjerujući da je gotovo. Manirom dotučena čovjeka poštujem to da sam okružen bjeljom puti, okruglijim očima i da aureola veselja više nije iznad moje glave. Gotovo je. Nisam više na Tajvanu.

NEVJEROJATNA DOBROTA

Ranim jutrom 10. rujna 2014. započinje jedno predivno poglavlje mog života zvano studentska razmjena na Tajvanu iliti u Republici Kini, kako je službeno ime te neslužbeno priznate otočne zemlje, gotovo dvostruko manje od Lijepe Naše, ali zato pet i pol puta mnogoljudnije. Na Tajvanu, točnije u Kaohsiungu, drugom najvećem gradu (2,5 milijuna stanovnika), proveo sam punih pet mjeseci.

Već tijekom boravka tamo počeo sam razmišljati o tome kako približiti svoj doživljaj znatiželjnim sugovornicima i tako sam se zapitao ono nezahvalno pitanje: „Kada bih morao izdvojiti samo jednu stvar, koja bi ona bila?“. U pravilu, to jest nezahvalno pitanje, ali moram priznati da sam s lakoćom odgovorio.

Ljudi - bez miligrama sumnje. Ljudi, njih bih izdvojio. Kakva dobronamjernost, skromnost, poniznost, obzirnost...

Pristaje im bezbroj epiteta. Da mi je barem na tren opisna moć nekog velikana književnosti da vam priuštim sjaj njihove dobrote. Oni u pravilu ne govore engleski, ali pitajte ih za pomoć i naći će nekoga tko govori. Ostavite svoj skupocjeni "pametni" mobitel na sredini prometne ulice, budite bez brige, nitko vam ga neće uzeti. Vozite se taksijem i bojite se da će vas prevariti, pa i ja sam se bojao, ali upoznavši gradske putove shvatio sam da taksisti, gdje god je moguće, koriste prečace. Nevjerojatno.

I zato sam, okrećući se na amsterdamskom aerodromu i znajući da u svom vidokrugu više nemam te drage ljude, osjetio tugu što smo se rastali.

MOJ DRUGI ROĐENDAN

Moja težnja lijenosti spriječila me u namjeri da prirodne ljepote Tajvana upoznam uz marljivost tipičnog srednjoškolskog štrebera koji sve zna i mora sve znati. No fortuna ljubi hrabre (kao, ja sam hrabar) pa sam imao sreću proputovati nekima od najljepših tajvanskih krajolika.

Zanimljivo kod Tajvana je to što, iako je otočna zemlja, obiluje mnoštvom planina čiji vrhovi dosežu više od 3000 metara. I taj kontrast je uistinu dojmljiv. Kada god vam dosade vrućina i sparina (koje, hvala Bogu, na Tajvanu ne nedostaje) nije problem "zapičiti'" u planine, ali ne zato što tamo nema zime, kako pjesma kaže, nego baš nasuprot. Tako je mene život ponio na planinu Alishan.

Planina Alishan svoju je slavu stekla, među ostalim, predivnim prizorom izlaska Sunca i možda najcjenjenijim tajvanskim čajem, Oolong Alishan. Tada sam se prvi put našao na plantaži čaja i osjećaj je uistinu čaroban, kako se i može pomisliti pri gledanju takvih prizora na TV ekranima. Kušao sam čaj uz detaljna objašnjenja lokalnog prodavača i moram priznati - vrijedi novca. Otprilike 100 kuna za 150 grama. Istina je, to je na kraju samo čaj, ali jednom se živi.

Započinjanje dana uz izlazak Sunca nad vrhovima planine Alishan spektakularan i očaravajući prizor vrijedan noćenja u monovolumenu s još petero suputnika i sve ostale uobičajene gnjavaže organiziranja nekog izleta. Da mi se tada život završio, barem bih se oprostio s predivnim slikama u glavi jer tko želi prije svoga kraja u onim posljednjim trenucima biti okružen nečim prljavim i odbojnim. Uz planine, Tajvan nudi još mnogo toga. Obilje lijepih plaža (ipak ne ravnih našoj obali), bezbroj toplica i potpuno različitu floru i faunu (od Europe), ali moram priznati mene su se ipak najviše dojmile planine.

ODNOS S PROFESORIMA

Kako je izgledao život jednog studenta na razmjeni u Tajvanu? Pa, nisam bez razloga ostavio ovo kratko poglavlje za završetak priče jer svi znamo kako se kaže, šećer dolazi na kraju.

Je li to zbog nelagode profesora u govorenju na engleskom (uzrokovanu nevjerojatnom skromnošću i poniznošću utkanih, prema mom mišljenju, u njihovu kulturu), velikodušne gostoljubivosti koja ih čini pretjerano obzirnima ili zbog nečeg trećeg ne znam, ali činjenica jest da su lokalni profesori prema nama stranim studentima bili i više nego fer te smo radi toga imali obilje slobodnoga vremena da radimo ono što mladi vole (da upotrijebim još jednu izlizanu frazu).

Ono što većinu studenata zanima jest noćni život. E, pa u Tajvanu me ova činjenica udarila u glavu. I to ono, ne čekićem nego maljem. Na dva i pol milijuna stanovnika Kaohsiung, moj grad, ima samo dva noćna kluba. I to je jedan de facto malo veća šupa, a drugi nešto dotjeraniji noćni klub veličine Roka. Ovi Tajvanci su stvarno radišni ljudi. Iako, na njihovu „sramotu“ vole i oni izaći, ali njihova "brija" su karaoke, što sam također probao, ali vjerujte mi, a to znaju i Tajvanci, ako nećete barem malo podići razinu promila iznad ništice, radije nemojte.

NA ŠANKU SE ČEKA U REDU

Jedna zanimljiva anegdota se dogodila u noćnom klubu Lamp (to je ovaj fensi) gdje sam osjetio, ili je možda točnije reći nisam osjetio, veličinu tajvanske gostoljubivosti na svojoj koži. Naime, manirom najokorjelijih balkanskih birtijaša bezobrazno sam sjekao redove u kojima se čeka piće, a da nisam niti u jednom trenutku doživio ikakav neljubazan pogled ili nešto drugo što bi prismrdilo na to (i da dobro ste pročitali, ljudi čekaju u redu da naruče piće umjesto da se potezima Aljoše Asanovića za šankom trude izboriti poziciju pred konobarom – ovo pak govori o njihovoj organiziranosti i međusobnu uvažavanju). Mislim da bih u većini zagrebačkih klubova na takav jedan mangupski potez jutro dočekao u hitnoj s već pripremljenom porukom za obiteljskog zubara o prekonoćnom nestajanju moja dva prednja zuba. No takav scenarij na Tajvanu je doslovce nemoguć.