Prepušteni izolaciji, predrasudama i naporima vrijednih volontera

Belende Saiko, mladić iz Demokratske Republike Kongo, jedan je od rijetkih sretnika koji su u Hrvatskoj uspjeli dobiti azil. Belende je iz Konga prije tri godine pobjegao u Grčku, ali je ubrzo otišao zbog policijskog nasilja i nesnošljivosti stanovništva. Dolaskom u Hrvatsku doživio je potpuno drukčije postupanje ljudi u uniformi, koji su ga, umjesto pogrdnih riječi, najprije pitali je li gladan. Iako je dobio azil, rješenje je morao čekati gotovo godinu i pol dana.

“Najteže je bilo čekanje i osjećaj nemoći”, govori. Zavolio je Hrvatsku i veseli se tome što može ostati ovdje, no priznaje da ga je ponekad strah budućnosti. Također mu smeta i percepcija azilanata u javnosti. “Zbog jedne loše osobe, ljudi misle da su svi azilanti loši”, smatra Belende.

SENZACIONALIZAM I KSENOFOBIJA

Problemi s kojima se susreću tražitelji azila i azilanti (osobe koje su azil dobile) u Hrvatskoj nisu česta tema u javnosti. Medijsko praćenje teme često je senzacionalističko, a ponekad i ksenofobno i rasističko. Nerijetko možemo čuti da su tražitelji azila i azilanti ovdje da bi nam ukrali posao, da bi živjeli od naše socijalne pomoći koja se ne osigurava ni većini Hrvata. Ako se o azilantima piše na drugi način, onda se prikazuje kako je Hrvatska za njih značila spas od strahota od kojih su morali pobjeći. Iako je to točno, Hrvatska u mnogo toga nije niti blizu obećanoj zemlji.

Osim dugog čekanja na odluku o azilu, neki od problema s kojima se suočavaju i tražitelji azila i azilanti nedostatak je stručne psihološke podrške, a mnogi dolaze s traumama koje treba tretirati. Tražitelji azila nerijetko nisu upoznati sa svojim pravima, niti s barem osnovama hrvatskog jezika i informacijama o našem društvu. Također i sam proces ispitivanja pri pružanju iskaza za azil može biti vrlo težak i neugodan. Tražitelji azila osobe su koje bježe iz određenih zemalja, od određenih politika te ako bježe od osoba u uniformama, razgovor s drugom osobom u uniformi u Hrvatskoj može im biti vrlo neugodan, a upravo je taj razgovor ključan segment za odobravanje ili odbijanje azila.

No i oni koji uspiju dobiti azil ili supsidijarnu zaštitu susreću se s mnogim zaprekama u integraciji u hrvatsko društvo. Jezik je u tome najveći problem, jer, iako zakonom propisan, hrvatske vlasti uopće ne osiguravaju provođenje tečaja hrvatskog jezika i kulture. Branko Orišković, socijalni radnik iz Crvenog križa, ističe isto.

UČENJE JEZIKA

“Osobama koje dobiju zaštitu zakonom je zajamčeno učenje hrvatskog jezika, ali oni ga ne uče”, zaključuje i dodaje kako jezik jedino uče u prihvatilištu s Crvenim križem te s Centrom za mirovne studije, čiji volonteri uglavnom nisu profesionalni učitelji.

Također, problem je i nepriznavanje kvalifikacija koji su stekli jer sa sobom nemaju svjedodžbe ili diplome. Dokumente često nemaju jer su im uništeni ili izgubljeni, a ako i postoje, teško je kontaktirati državne institucije zemalja iz kojih su pobjegli, jer im to može ugroziti status azila.

Osim toga azilanti nakon odobravanja statusa dugo čekaju na dobivanje stana, na koji imaju pravo prema Zakonu o azilu, a nerijetko se susreću i s ksenofobnim i rasističkim stanodavcima. Mustafa, mladić iz Somalije, i sedam mjeseci nakon što je dobio supsidijarnu zaštitu živi u prihvatilištu jer mu MUP i Centar za socijalnu skrb još nisu osigurali stan.

“Samo čekam i čekam”, izjavljuje bez nade.

Crveni križ dio je šire socijalne mreže nevladinih udruga koje pružaju podršku izbjeglicama i u kojoj su i Hrvatski pravni centar koji pruža besplatnu pravnu pomoć, Centar za mirovne studije koji radi na poučavanju jezika, zaštiti prava i integraciji, Bijeli anđeli – navijači NK Zagreba s kojima se organiziraju nogometne utakmice, Jezuitska služba za izbjeglice, udruga Izazov kao i najveći partner udruga, UNHCR.

NEDOSTATAK POLITIČKE VOLJE

Hrvatska je za izbjeglice i dalje primarno tranzitna zemlja, uglavnom zbog teškog jezika, strogih uvjeta za dobivanje azila, predugog postupka i malih izgleda za pronalazak posla.

Većina tražitelja tako Hrvatsku uglavnom napušta, a i oni koji dobiju azil nemaju mnogo izgleda za kvalitetnu integraciju u društvo. U Hrvatskoj se čini kao da ne postoji politička volja za bavljenjem ovim problemima, država ne provodi kvalitetnu integracijsku strategiju izbjeglica, koordinacija institucija nedovoljna je te su tražitelji azila i azilanti tako uvelike prepušteni sami sebi i gotovo neizbježnoj društvenoj izolaciji.