istočnjački taktovi i neovisna kultura

Sve više je zagrebačkih klubova koji od srijede do subote broje više od 1000 mladih koji se zabavljaju uz taktove eminentnih pevaljki i obaveznu skupocjenu bocu na stolu. S druge strane, prisutna neovisna scena marginalizirana je, sa najčešće nedovoljnim financijskim sredstvima za razvitak i popularizaciju.

"Narodnjaci su preuzeli stvar, znaju sistem i stvaraju dar-mar, rasturaju po pitanju tiraža, sve veća je blamaža, biti neko od nas... a mi smo gurnuti u ilegalu, na kom tajnom kanalu, naći nadu i spas", cijelu situaciju Balašević je prikazao kroz svoje stihove. Kao glavne razloge uzroka sve veće koncentracije i posjećenosti narodnjačkih klubova, redatelj i glazbeni kritičar Anđelo Jurkas navodi: "kombinatorika i mash up površne i potrošne folk kulture. Neinteres i inaktivnost bilo kakvih alternativa toj potrošačkoj kulturi. Dakle i mladost i starost. Ali baza inercija. Umrtvljenost. Nezainteresiranost. Letargija." Glumica Dora Lipovčan kaže kako je „kriva država i odgoj zadnjih 30 godina, kompletna državna situacija koja je odgojila generacije koje u maturantskim danima više briju na HDZ i crkvu pa onda i na narodnjake jer to sve ide pod istu kapu, nego na anarhiju pa onda i kreativu svake vrste. I neovisna scena postoji, ali je ova narodnjačka daleko veća.“

Da je neovisna scena prisutna dokazuje broj kafića i klubova koji okupljaju mlade umjetnike i publiku kojima nisu toliko zanimljivi istočnjački taktovi, već ostali žanrovi i drugačija vrsta zabave. No u čemu je problem? Jurkas ističe kako je neovisna scena marginalizirana i stavljena na zadovoljavajuće mjesto u skladu s inercijom i devalvacijom mladosti koja je skoncentrirana na selfie i hashtag kulturu na društvenim mrežama više nego neke offline oblike izražavanja i kreativnosti.“ Publika je ovdje apsolutno najsnažniji faktor,no prvotno bih alarmirala na problem koji se ne naglašava dovoljno a to je financiranje, a samim time i nemogućnost izražavanja kreativnosti i profiliranja iste, bar po pitanju neovisne scene. Za razliku od narodnjačkih klubova gdje se vrti ogroman novac, u zagrebačkim kultnim klubovima je upravo najveći problem potplaćenost. Većina kafića i klubova u Zagrebu koja slove kao kultna, a slove tako upravo zbog glazbenika koji su ih učinili kultnim, jedva da mogu osigurati osnovna financijska sredstva za svoje glazbenike. Postavlja se pitanje kako je moguće da se na taj način neovisna scena razvije i uopće zadrži. Sve je manje kvalitetnih mjesta koja podupiru mlade umjetnike, u ovom slučaju glazbenike, pomažu im u njihovom profiliranju, u ovom slučaju prije svega omoguće osnovna financijska sredstva.

S druge strane, kada govorimo o nezainteresiranosti mladih za mjesta ovakvog tipa, ona je vidna je u njihovoj (ne)posjećenosti. Kada bi na takvim mjestima bilo više ljudi; kada bi takvih mjesta bilo više, neovisna scena bi se širila, a vjerujem i interes za istu.

Interes mladih ne nedostaje, govoreći iz svoje, a i perspektive mnogih mladih kolega za koje sam sigurna da priželjkuju mjesto gdje će se njihov rad cijeniti od strane poslodavaca i publike. No takvih mjesta je u Zagrebu malo, a publike koja će doći na ista zasigurno manje nego kod narodnjačkih klubova. Zaključit ću sa Jurkasovim riječima koji kaže da „mjesta ovise o klincima i mladosti. Ako nema dovoljno interesa i akcije logično da opada i kritična masa onih koji bi trebali održavati privid da nešto postoji.“