Studentica socijalnog rada Martina Sopta i sama je dio marginaliziranog društva zbog svoje invalidnosti. S cerebralnom paralizom i svega 8 do 10 posto vida, odlazak na fakultet i obveze koje pohađanje istog zahtjeva čine joj napor. Međutim, uz svakodnevnu pomoć asistentica i koordinatorice, uspješno savladava sve prepreke koje joj se nađu na putu.

Skromna Martina ima same riječi hvale za brigu o osobama s invaliditetom na njezinom fakultetu. No, ipak ima jednu zamjerku: „Pristup fakultetu dosta je loš zbog stepenica koje vode do fakulteta. Najveći problem jest to što su, po mom mišljenju, neprilagođene osobama s invaliditetom. Vrlo je teško popeti se jer ne postoji rukohvat kako bi se olakšao pristup.“ Sporne stepenice nalaze se pred samim ulazom u zgradu fakulteta u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Kako Martina opisuje, uz njezinu lošu motoriku, usporeni hod i slabi vid, i nekoliko stepenica predstavlja problem kada nema rukohvata.

Koordinatorica za osobe s invaliditetom Studijskog centra socijalnog rada, profesorica Kristina Urbanc, kaže kako je za rješavanje bilo kakvog problema najvažnije ukazati na njega. Za studenta to ne mora značiti kucanje od vrata do vrata, već je dovoljno obratiti se njoj kako bi se ona dalje potrudila riješiti problem. „Moj zadatak je da iskomuniciram i sa studentom i sa upravom. To nam je važno i reagiram na svaku dojavu. Rukohvati su postavljeni na unutarnjem stepeništu, a na vanjskom nisu. To nam je promaklo. Mislim da je problem što naši drugi studenti dolaze s druge strane zgrade gdje postoji ulaz prilagođen za osobe s invaliditetom.“

Taj ulaz Martini je, kako ona kaže, dalji. Jednostavnije joj je dolaziti s prednje strane zgrade gdje stepenište nije prilagođeno osobama s invaliditetom, budući da ju do fakulteta svaki dan voze roditelji. „Fakultet je ipak na neki način „doskočio“ tom problemu. Na fakultetu postoji stražnji ulaz koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Postoji prilaz namijenjen osobama u kolicima te prilagođen sanitarni čvor. No, ipak bih voljela da se riješi i problem tih stepenica s obzirom da je ipak brže i jednostavnije nego ići zaobilaznim putem“, dodaje Martina.

Unutrašnjost zgrade fakulteta dobro je prilagođena za osobe s invaliditetom, no ipak ima jedan nedostatak. Naime, ne postoji dizalo. Koordinatorica Urbanc na to odgovara: „Na katu su također predavaone, kabineti i knjižnica. Nekoliko je osoba s invaliditetom, dok osoba u invalidskim kolicima trenutno nema. Kada bismo imali nekoga u invalidskim kolicima, nastava bi se organizirala u prostorijama na donjem katu, ali ta osoba ne bi mogla pristupiti knjižnici. Konceptualno nije u redu i na vrijednosnoj razini nije u redu.“

Martina ističe da joj u kretanju i izvršavanju fakultetskih obveza mnogo znače njezine asistentice, studentice Ana i Mirela. „Moram reći da uz moj veliki trud i uložen napor one daju jako velik doprinos mome obrazovanju. Pomažu mi u svakodnevnim obvezama na predavanjima, zapisuju bilješke s predavanja, vode po fakultetu i pomažu što god mi zatreba. Usudila bih se reći da mi, uz moju obitelj, one pružaju najveću pomoć u mom cjelokupnom obrazovanju. Iskreno mislim da bi ono bez njihove pomoći bilo nemoguće“, kaže Martina.

Usto, vrlo joj je važno uspostaviti dobar, prijateljski odnos s asistenticama jer ipak s njima provodi velik dio vremena. No, nije uvijek bilo tako. U srednjoj školi imala je loše isksutvo s asistenticama zato što su to bile pripravnice, a ne studentice. „Uvijek je postojao taj neki odnos moći „profesorice“ nasuprot učenici što mi se nije sviđalo s obzirom da s njima provodim cijeli dan i trebale bismo imati malo opušteniji odnos. Smatram da bi prvenstvenu ulogu u odabiru asistenata trebao imati sam učenik/student, što ja tokom srednje škole nisam mogla“, dodaje Martina koja asistente u nastavi ima od šestog razreda osnovne škole. Na visokoškolskoj razini obrazovanja ne postoji institucija koja bi osigurala asistente, kao što je to slučaj s osnovnoškolskom i srednjoškolskom razinom. Odabir i financiranje asistenata u nastavi za osobe s invaliditetom vrši se preko fakulteta. Za pronalazak asistenata u osnovnoj i srednjoj školi bili su zaduženi ravnatelji, a na fakultetu koordinatorica za osobe s invaliditetom Kristina Urbanc, naravno, uz Martininu suglasnost. „Doista je išlo tako da je studentica birala. Potrebno je da student i asistent „kliknu“. Trudim se biti u kontaktu sa studentima na mjesečnoj razini i provjeravati je li sve u redu“, kaže koordinatorica Urbanc.