Ako želiš ugovor i prijavu, plati više ili traži drugi stan!

Početkom ljeta i potkraj akademske godine počinje i “novi krug” studentske potrage za stanovima za najam, koja će potrajati do jeseni. No većina studenata može očekivati da ugovor o najmu ipak neće niti vidjeti niti potpisati. Što zbog poreza na najam, troškova javnog bilježnika koji najmodavci prebacuju na najmoprimce, što zbog inertnosti i neznanja i jednih i drugih, o ugovorima se najčešće i ne razgovara. Htjeli - ne htjeli, mnogi studenti tako svoje studentske dane žive “na crno”.

NEUGODNA PRIČA O IZNAJMLJIVANJU BEZ UGOVORA

Studenti prednjače u populaciji koja unajmljuje stanove. Uzimajući u obzir da stanodavci traže višu stanarinu u slučaju potpisivanja ugovora, studenti polupraznih džepova pristaju na što nižu stanarinu pa tako i najam bez ugovora. Da to može otići u lošem smjeru, svjedoči i Martina Baričević, nedavno diplomirana pedagoginja. Tražeći dvosobni stan, naišla je na smještaj u samom središtu Zagreba. Sve se činilo sjajno dok joj dečko na hladnjaku nije primijetio žohara.

“Kako sam išla na odmor, stvari sam rješavala na svoju ruku i sama sam zvala deratizaciju. Kada sam se odlučila reći stanodavcu, najprije je tvrdio da nema žohara, a zatim da smo žohare donijele iz prethodnog stana”, prepričava Martina neugodno iskustvo.

U smještaj su sustanarka i ona ušle bez potpisana ugovora jer je stanodavac ustrajao da one plate troškove javnog bilježnika. Kako su obje u to vrijeme bile bez stalnih prihoda, trošak jednog potpisa i parafa bio je prevelik te su odlučile naći novi stan. “Kad smo našle novi smještaj i kriomice se iselile te mu naknadno rekle da odustajemo, nastala je još gora situacija jer je lagao da nas je već prijavio i kako to nije moguće”, govori Martina. Prijetio je policijom i raznim nelegalnim kanalima, čak ih je i zvao mjesecima poslije. Prema podacima iz 2011., u oko 35.000 kućanstava žive podstanari, a procjenjuje se da je samo 15 posto njih prijavljeno. U drugim europskim gradovima postotak prijavljenih kreće se između 60 i 70 posto. Sivo tržište otvara mogućnost prijevare i za jednu i za drugu stranu, ali i velike gubitke za državni proračun. Isplati li se više najmodavcima i najmoprimcima iznajmljivati, odnosno unajmiti stanove legalno ili ilegalno, kada regulacija na razini države gotovo da ne postoji?

ODUSTAJANJE OD LEGALNOG IZNAJMLJIVANJA

Stanodavac Tihomir je pak dugo svoj stan u Zagrebu iznajmljivao studentima koji bi nenajavljeno odlazili, radili nered i štetu. Zbog svega toga Tihomir je odustao od iznajmljivanja nekretnine.

“Ugovor nisam nikad sklapao jer smatram da me ne bi štitio. A zašto da onda plaćam porez državi svaki mjesec, zbog jednog bezvrijednog papira?”, odlučno kaže. Ističe da bi iznajmljivao pod ugovorom samo kad bi taj cijeli postupak bio jednostavniji te kada bi mu potpisani ugovor davao neku realnu sigurnost.

A bez obzira na to što, za razliku od mnogih, uvijek sklapa ugovor o najmu, stanodavka Matea i nakon deset godina iznajmljivanja ima loša iskustva. Unatoč potpisanu ugovoru gotovo da nema podstanara koji joj nije ostavio neplaćene režije, a česta je i materijalna šteta u stanu.

“Ljudi se u iznajmljenu stanu osjećaju kao da mogu raditi što god zažele. Ostavljaju štetu koju mi najmodavci moramo popravljati”, kaže Matea. Razočarana je jer ugovor sam po sebi daje nisku dozu sigurnosti. Pokretanje postupka nadoknade štete na temelju samog ugovora dugotrajan je proces zbog sudskog sustava te, bez obzira na ispravnost papirologije, uvijek ostavlja dozu nesigurnosti. I sudski troškovi predstavljaju dodatnu štetu najmodavcu.

Najsigurniji način za iznajmljivanje bio bi ugovor o najmu ovjeren kod javnog bilježnika, koji tako stječe status ovršne isprave. Takav ugovor omogućuje automatsko pokretanje ovrhe i naplatu počinjene štete, no cijena mu je previsoka. Naime, stoji oko 500 kuna.

UGOVOR KAO DOZA SIGURNOSTI

Matea smatra kako bi se broj legalno iznajmljenih stanova povećao kad bi se smanjila birokracija vezana uz iznajmljivanje stanova, kad bi se smanjio porez te, najvažnije, ojačala pravna sigurnost iznajmljivanja za obje strane. Ana Miculinić u tri je godine studija i života u Zagrebu živjela u dva stana u najmu, oba na ugovor.

“Ugovor potpisujem jer smatram da se osiguravam na neki način – odnosno pravno i zakonski imam pravo biti ovdje i u slučaju kontrole bilo kakve vrste imam papir koji dokazuje da redovito plaćam stan i imam svako pravo boraviti u njemu”, kaže Ana. Uz to ugovor joj omogućava boravište u Zagrebu te ona potpisom ugovora ne snosi dodatne troškove jer je najamnina fiksna od početka, a za porez se brine stanodavac.

Ivana, najmodavka u gradu Zagrebu, stan iznajmljuje uglavnom studentima već osam godina, i to uvijek na ugovor.

“Svakoga sam prijavila, odnosno na svakoga sam plaćala porez, te smatram da mi je to daleko najsigurnije i najjeftinije u odnosu prema financijskim kontrolama”, ističe Ivana. Uglavnom je riječ o procjeni rizika kazne ako ste “uhvaćeni na djelu”, no ona tvrdi da jedino ovako mirno spava, a osoba u najmu ne mora strepjeti od eventualne kontrole. Što se tiče kontrole, u posljednjih osam godina iznajmljivanja nikad je nije imala.

Smatra da je to najsigurnije za oboje - primjerice, ugovor koji Ivana potpisuje sa svojim najmoprimcima štiti obje strane: ona kao najmodavac najmoprimcu daje sve ovlasti korištenja stana, s time da Ivana ima ključ za hitne slučajeve. Ivana u stan ne ulazi bez znanja najmoprimca, a ugovorom je propisan i otkazni rok koji mogu pokrenuti obje stranke. Vrlo je važno sve navesti u ugovoru, kako bi se sve dogovorilo i svaku stranu osiguralo, a na najmoprimcu je da prihvati stavke ugovora.

“Najjeftinije je platiti ono što ste svakako dužni platiti i biti mirni”, zaključuje Ivana.