Eppur si muove!

Kad bi svi ljudi na svijetu studirali na našem fakultetu, o kad bi svi ljudi na svijetu, odlučili – DA!

Vjerujem da će mi ovi stihovi iz obrade originalne pjesme Arsena Dedića, a u izvedbi takozvanog FPZG benda, sastavljenog od profesora i studenata, vječno ostati urezani u pamćenje. Ponajprije zato što ne očekuješ glazbeni spot na orijentacijskom danu pri prvom susretu svih brucoša. Bome ne očekuješ ni da ćeš u posljednjem kadru spota ugledati dekana kako svira frulu.

Na tom je susretu očito stvorena neraskidiva veza između mene i fakulteta. Kakvo je stanje četiri godine poslije? Pa... ako me nema u nekoj od predavaonica, sasvim sigurno sjedim u redakciji Globala na petom katu ili u podrumu Televizije Student. Ondje sam ostavila polovicu studiranja. Naglasit ću i da sam doživjela osnivanje te službeno pokretanje oba medija zbog čega sam skroz (samo)zadovoljna. Nazočila sam i odlasku kultne portirke tete Katice u mirovinu, nakon čak 42 godine rada!

Upravo ovdje leži draž FPZG-a. Svi su ljudi (i jedan je crni mačor kojemu se vlasnik ne poznaje). Pazi ovo – ulazim u predvorje, mašem portiru Danijelu koji je na odlasku, a meni iz portirske kućice već glasno pozdrav dobacuje drugi portir Anđelko. Iz referade izlazi djelatnica koja me potapša po ramenu i odlazi za smiješkom.

Nakon neformalna¸ pozdravljanja s otprilike svima prisutnima, okrećem leđa ne bih li krenula dublje u odaje fakulteta. No uto iz podruma televizije dolijeće profesorica, obgrli me i priča o idejama za nove projekte. Ulazim u dizalo, a na trećem katu ulazi čistačica koja je ugodno iznenađena što me vidi nakon ljetne stanke. Kreću ćakule sve do petog kata. Pri izlasku si dajem visoki pet s glavnim urednikom Radija Student. I hitam prema Globalovoj redakciji.

Okej, sad ispada da sam neka velika fakultetska faca. Zanemarite to i primijetite srdačnost te otvorenost svih na Faksu. O tome vam ja govorim... Eppur si muove!