Javna osoba vs. hrvatski zet

Predstavnik osoba iz javnog života Hrvatske, iako rođeni Bosanac, veći je dio svog života proveo u Hrvatskoj, gdje i danas živi i radi u Kazalištu Kerempuh. Poznat je i po brojnim televizijskim i filmskim ulogama, ali i kao zaštitno lice kvizova na HTV-u. Oženjen je i ima dva sina.

1. Koja je vaša prva asocijacija na Hrvatsku?

Baš Lijepa Naša! Baš volim ovu zemlju. Kao rođeni Bosanac, došao sam u Hrvatsku kad smo još bili jedna država, tako da nikad nisam osjećao da sam otišao nekamo izvan svoje države. Jednostavno, Hrvatska i BiH su moj svijet.

2. Po čemu mislite da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Nažalost, samo po sportašima i po povijesti. Premda su kapaciteti ove zemlje da bude onako... ajmo krenuti samo od tog turizma i ljepote koju nam je Bog dao. Imam osjećaj, da se bavim politikom, da sam neki ministar, sjeo bih u ekonomsku klasu, otišao u Katar, u Izrael, u Australiju, rekao: ‘Hajde, hoćete nam biti partneri, vidite ovo, vidite ono, dođite nam!’

3. Mislite li da u Hrvatskoj postoji neki moralni autoritet i ako da, koji je?

Slabo, stvarno slabo. Recimo, kakav je Zvonimir Boban bio kapetan u nogometu i kako se ponaša nakon karijere, tako bih volio da se ponašaju ljudi. Nešto tipa pape Franje.

4. Što bi u Hrvatskoj trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto za život svojih građana?

Za početak samo iskoristiti ono što je Bog dao. Iskoristiti kreativnost mladih ljudi, to je samo pitanje pripreme! Znam glumiti, znam napisati tekst za predstavu koju će pogledati tristo puta po petsto ljudi. Da radim nešto drugo, mislim da bih isto tako predano radio. Da svi tako rade, mislim da bi bilo super. Ali očito ne... Kao da nikom nije stalo. Ne znam kako ljude nije strah Boga, ovakvu zemlju u takvoj situaciji, u poraću, izranjavanu, ovako ‘izmusti’...

5. Kako vidite Hrvatsku za deset godina i sebe u njoj?

Stvarno sam uvijek optimističan. Mislim da će se mnogo stvari promijeniti nabolje. Vjerujem u naraštaje koji dolaze, koji nemaju nikakvu hipoteku, barem u glavi, a hipoteke na leđima, nažalost, imaju. Nadam se da će projekt Europske unije uspjeti, ali bez obzira na to, bilo-ne bilo, mislim da treba vjerovati u sebe i krenuti u svim segmentima orati i kopati. Od turizma, inovativnosti, zdravstvenog sustava...

Najpoznatiji Amerikanac u Zagrebu, Hrvatsku je prvi put posjetio 2007. godine, a od 2011. ovdje živi. Rođen je prije 36 godina u Oklahomi, a u Hrvatsku ga je dovela – ljubav. Oženjen je Splićankom Silvanom s kojom ima kćer Maru. Piše blog Zablogreb te predaje engleski jezik na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i radi na HRT-u, na Glasu Hrvatske, u međunarodnom programu Hrvatskoga radija.

1. Koja je vaša prva asocijacija na Hrvatsku?

Nekoć je moja prva pomisao na Hrvatsku bila da je negdje u Rusiji. Ali otkad živim ovdje, situacija je potpuno suprotna. Hrvatska je za mene dom. Što je jako zbunjujuće jer je riječ o stranoj zemlji koju sada smatram domom. Još jedna asocijacija na Hrvatsku – neobična je!

2. Po čemu mislite da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Nekoć po ratu. Počeo sam redovito dolaziti u Hrvatsku od 2007. godine i kada sam tada razgovarao s ljudima, sve se vrtjelo oko rata. Sada je više prepoznatljiva po ljepoti. Govori se po svijetu da je Hrvatska zaista predivna zemlja, ljudi znaju što je Dubrovnik, možda znaju i za Split...

3. Postoji li u Hrvatskoj osoba koju smatrate moralnim autoritetom?

Da, moja punica! Ali ne samo moja punica nego sve punice, ta starija generacija žena. S jedne strane znaju biti vrlo frustrirajuće, ali s druge strane one su moralna savjest društva. I mislim da upravo to čini Hrvatsku sjajnom! Imate te starije žene, punice, koje sve znaju, tračaju i imaju svoje standarde. I što je najbolje, uopće nemaju problema gnjaviti vas sa svojim standardima. Toga u Americi nema.

4. Što bi u Hrvatskoj trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto za život?

Odgovornost! Ovo nije jako popularno, ali mislim da bi studenti trebali plaćati barem nešto malo za školovanje. Samo toliko da ulažu u budućnost i da to shvate ozbiljno. Moji studenti kažu: ‘Baš me briga, ionako ću dobiti 2’, a to kažu zato što ih nije briga ako dobiju 5 jer nakon diplome i tako neće dobiti posao. Taj začarani krug mora se promijeniti.

5. Kako vidite Hrvatsku za deset godina i sebe u njoj?

Sebe bih volio vidjeti kao autora nekoliko knjiga te biti stalno zaposlen. Što se tiče Hrvatske, mislim da će situacija biti bolja. Ekonomija će se oporaviti i narasti. Također, trebaju pustiti mlade ljude u sustav, mlade koji su odrasli u ovoj globalnoj kulturi, koji se ne boje internacionalizma. (Dora Kršul)

*Cjeloviti intervjui objavljeni su na Studosferi, blogerskoj platformi studenata novinarstva FPZG-a. (www.studosfera.net)