‘Sport mi je zanimljiviji ako se na njega kladim!’

Stari se uvijek kladio, a ja sam s njim pratio rezultate. S deset sam godina bio sposoban sam složiti listić, čak i izvan osnovne ponude - kaže Luka kojem je danas 21 godina i kladi se više puta na dan. “Stari” je prestao s kockanjem nakon što je nakupio mnoštvo dugova. Luka se prisjeća kako je njegova majka tražila razvod, a otac je shvatio da je voda došla do grla. On i njegov brat zauzeli su tatino mjesto u kladionici.

DOZA ADRENALINA

Sportske kladionice u Hrvatskoj su se pojavile 2000. godine. Šest trgovačkih društava dobilo je dozvole za priređivanje sportskog klađenja, što su Hrvati dočekali s oduševljenjem. Prema podacima Porezne uprave, u prvoj godini rada kladionice su ostvarile prihod od 656 milijuna kuna. Već 2012. broj se povećao na 1,091 milijardu kuna.

Kada otvorite vrata jedne od mnoštva kladionica, nailazite na muškarce i žene, stare i mlade, slabijega imovinskog stanja i one nešto boljega. Svi žele iskušati sreću, pogotovo kad je ona udaljena vjerojatno samo ulaz od vašeg mjesta stanovanja.

Iako je zakonom zabranjeno maloljetničko klađenje, nitko nije zadužen za nadzor. Reporterka je Globala čula za djevojčicu od 13 godina koju su poslali u kladionicu da stavi 50 kuna na račun za internetsko klađenje. Djelatnica ju je pitala koliko joj je godina, a djevojčica je odgovorila da ju je mama poslala. Bez imalo problema, iz kladionice je izašla s potvrdom o uplati. Vjerojatno nikakvih problema ne bi bilo i da je došla uplatiti gotov listić.

Dakle, maloljetnici mogu doći u kladionice, ali što ih motivira da to i naprave? Većina mladih klađenje shvaća kao zabavu.

“Mnogo mi je zanimljivije pratiti sport ako sam se kladio. To mi dođe ko dnevna doza adrenalina”, objašnjava Kristijan (18).

Mladi su podložni utjecaju društva i ne žele biti izolirani. U pohod na kladionicu mahom pođu s prijateljima ili roditeljima. Luka s početka priče želio je provoditi vrijeme s ocem, a usput je naučio pravila igre. On je student druge godine Medicinskog fakulteta, u ozbiljnoj je vezi i radi za jednu telekomunikacijsku kompaniju. Čim se probudi, pregleda ponudu na kladionici. Putem interneta stavlja novac na račun kako bi uz jutarnju kavu imao što pratiti. S prijateljima razgovara o jučerašnjim rezultatima, tko je podbacio, a tko iznenadio. Djevojci i roditeljima ne otkriva prave iznose koje gubi, jer kako kaže: “Ja zarađujem taj novac, ja ga mogu trošiti kako želim”.

Priznaje da je internetsko klađenje povećalo iznose koje uplaćuje, jer odmah želi vratiti izgubljeni novac. Nikad nije prestao s klađenjem, niti planira. Misli kako njegov otac nije znao gdje je granica, a njemu je ona sasvim jasna.

NIJE KAO KASINO

Zoran Zoričić, vodeći hrvatski stručnjak u liječenju ovisnika o kockanju, objašnjava kako se mladi u Hrvatskoj klade češće i problematičnije od svojih europskih vršnjaka.

“To je zato što u nas nije zaživio model odgovornog priređivanja igrama na sreću. Ključni koraci koje moramo poduzeti su zabrana igre mlađima od 18 godina, redukcija marketinga, objektivna izvještavanja i upozorenja na moguć razvoj ovisnosti”, objašnjava Zoričić.

Najveći problem sportskog klađenja je što ga društvo ne smatra ozbiljnim problemom. Uspoređuju ga s kockanjem u kasinu, koje privlači drukčiji tip ljudi. Ako se roditelj kladi, ne mora nužno značiti da će se kladiti i njegova djeca. No povećana je mogućnost. Predmeti povezani s kockanjem i ovisnošću trebali bi se uključiti u obrazovanje. Država bi trebala uvesti veći nadzor nad provođenjem zakonskih odredbi vezanih uz klađenje. Mediji moraju prestati reproducirati sliku klađenja kao muževnoga i atraktivnog hobija. Bez toga, svi napori stručnjaka bit će besmisleni.