Plavo je za djevojčice, a ružičasto za dječake!

Uđemo li u prodavaonicu dječje odjeće i igračaka i zaputimo se prema policama, neće nam trebati natpis da vidimo koje su police namijenjene kojem spolu. Ružičaste police pune lutaka, plišanih životinja i “kućanskih aparata” namijenjene su djevojčicama, dok su police s akcijskim likovima određene za dječake. Industrija koja se bavi proizvodnjom dječjih stvari ne staje samo na tome. Izrazit kontrast između mora ružičastih haljinica, suknjica s volanima i mašnica nasuprot nijansama smeđe, plave i zelene podijelio je današnju djecu kao nikad prije. A marketinške tvrtke to znaju iskoristiti.

KONZUMERIZAM - ZAMKA ZA RODITELJE

“Primijetila sam sve češće odijevanje jako male djece u ‘odraslu odjeću’. Kao mala sam uglavnom nosila majice na cvjetiće i hlače, praktičnu odjeću u kojoj sam se mogla igrati i voziti bicikl s bratom. Sadašnje odijevanje djece poput odraslih smatram nepotrebnim i neprikladnim”, rekla je Kristina Perez, studentica veterine. Zašto djevojčice odijevaju u ružičasto, a dječake u plavo odgovorila je sociologinja Ira Alaburić. “Razlog za to je što majke od početka žele istaknuti rodne razlike među djecom i toplim ili hladnim bojama naglasiti određene stereotipne karakteristike. Topla roza na djevojčicama poručuje da su nježne, sramežljivije, krhke, a hladna plava na dječacima da su oni čvršći i hrabriji. Takve se razlike djeci neprimjetno usađuju, a ona ih s vremenom osvijeste i ponašaju se u skladu s njima”, kaže Alaburić. Iako se danas ružičasta smatra “ženskom” bojom, nije oduvijek bilo tako. Još u ‘20-im godinama prošlog stoljeća “muška” boja zapravo je bila ružičasta. Za nijanse ružičaste smatralo se da kao blaža verzija dominantne i agresivne crvene bolje odgovara muškoj naravi, dok je smirena i hladna pastelnoplava bila namijenjena nježnim djevojčicama. Takva se podjela zadržala do ‘70-ih godina u kojima je procvat doživio feministički pokret. Jo B. Paoletti, autorica studije “Pink and Blue: Telling the Girls from Boys in America” u svojem je djelu izjavila: “Za feministice je odjeća bila jedan od načina na koji se djevojkama nametao podređeni položaj, stoga je logičan slijed misli bio taj da ako se djevojke počnu odijevati kao muškarci, to će ih potaknuti da se osjećaju slobodnije i preuzmu inicijativu.” Osamdesetih godina marketinški stručnjaci otkrili su da se personalizirani predmeti bolje prodaju, pa su na tržište počeli “izbacivati” ružičastu odjeću ukrašenu vilama i princezama za djevojčice i plavu odjeću s nogometnim loptama ili akcijskim junacima za dječake.

igračke bez razlika

Dječja odjeća nije jedina koja je zahvaćena izrazitom stereotipizacijom. Podjela boja na “muške” i “ženske” prisutna je i u industriji igračaka. “Kada sam se kao mala igrala s bratom, nismo radili razlike između igračaka i mogli smo se zabaviti i s lutkama i s autima”, rekla je studentica novinarstva Nikoleta Boroje. “Igračke su univerzalne do druge godine života kada djeca razvijaju motoriku, ali roditelji su ti koji djeci prenose društvene stereotipe kroz odjeću i igračke”, zaključila je sociologinja Alaburić.