Sociolog Šimleša vs. predstavnik osoba s invaliditetom Dukarić

Robert Dukarić (46)

Predstavnik osoba s invaliditetom - intelektualnom teškoćom, Robert je od 2004. godine štićenik Centra za rehabilitaciju u Zagrebu. Strastveni je sportaš, od prošle je godine u samostalnom stanovanju te posjeduje poslovnu sposobnost, a u svojim je ranim dvadesetima na ratištu proveo 926 dana kao dragovoljac.

1. Koja je tvoja prva asocijacija na Hrvatsku?

Znam što bi svatko rekao - Hrvatska, to je nogomet, to je naša hrvatska repka! A ja bih rekao, Hrvatska, to sam ja, Robert Dukarić! Isto tako, to je Dubrovnik, to su naši otoci, imamo najljepše otoke, mislim da ih imamo 1225, to je prekrasno! Asocira me još na planinu, na friški zrak. Zašto ne bih rekao, Hrvatska - to je svemir! Pa onda, Janica, Ivica...

2. Po čemu misliš da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Hrvatska je najviše prepoznatljiva po nogometu. Prepoznatljiva je i po hrani; istarskim šunkama, siru, slavonskim kobasicama. Po moru, ljubaznosti. Po ljudima.

3. Koju bi osobu izdvojio kao moralni autoritet u Hrvatskoj i postoji li uopće?

Meni je Bandić baš guba čovjek. I Bernardić! On je mlad i bio bi baš sposoban. Milanović mnogo govori i ništa od toga, samo je dobar govornik i ništa drugo.

4. Što bi u Hrvatskoj trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto za život svojih građana?

Studenti ne bi trebali toliko plaćati domove. Treba davati poticaje, otvarati nove firme, ne uvoziti nego proizvoditi svoje i onda to izvoziti. Trebamo jedni drugima pomoći! Treba poticati cijelo društvo, jačati kunu.

5. Kako vidiš Hrvatsku za 10 godina i sebe u njoj?

Za deset godina sigurno ću se zaljubiti i oženiti. Vidim sebe kao superdobrog! A Hrvatsku, ako se ne promijeni, jao, onda je vidim goru nego Grčku! Ja bih volio da ruže cvatu iz asfalta, ali to baš ne ide tako lako. Jesmo se mi izborili za svoju državu, ali ništa od toga kad ima previše ovih koji 'hapaju'. Treba biti netko mudar, dobar, da ne krade i da raspolaže s tim što ima. Da ne kupuju sebi bijesne aute nego da pomognu onima kojima treba. Koliko ima napuštene djece, beskućnika... Osim toga, imaju plaće, mogu se voziti tramvajima, a ne u tim bijesnim autima.

Bruno Šimleša (36)

Sociolog, televizijski voditelj i poznati hrvatski pisac. Bruno je autor sedam knjiga u kojima piše o duhovnosti, ljubavi i razvijanju skladnih prijateljskih, obiteljskih i ljubavnih odnosa. Privatno, oženjen je suprugom Majom s kojom ima kćerkicu.

1. Koja je tvoja prva asocijacija na Hrvatsku?

Priroda. Ljepota prirode.

2. Po čemu misliš da je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu?

Nažalost, po sportu. Time ne mislim da je sport loša stvar, ali bilo bi lijepo kad bismo bili prepoznati po intelektu, ljepoti, kreativnosti... Događa se to da sve više poslovnih ljudi uspijeva nekako funkcionirati na tom velikom globalnom tržištu, ali mislim da je sport od prvog do sedmog mjesta pa eventualno sve ostalo na osmom.

3. Koju bi osobu izdvojio kao moralni autoritet u Hrvatskoj, i postoji li uopće?

Na prvu loptu mi ne pada apsolutno nitko na pamet! Imam nekoliko prijateljica koje nisu poznate javnosti, i to su onako osobe s integritetom koje ja cijenim. Osobe iz javnog života... doista mi nitko ne pada na pamet!

4. Što bi u Hrvatsko trebalo poticati kako bi postala bolje mjesto za život svojih građana?

Slobodu izražavanja, artikulirane, jasne, argumentirane rasprave, tu recimo mislim da smo stravični! Dakle, da će se svašta smatrati argumentom i da će svi i svatko iznositi svakakve laži pod izgovorom 'pa ja imam pravo na svoje mišljenje'. Da, imaš pravo na mišljenje, ali to mišljenje bi trebalo biti promišljeno pa onda ne možeš bilo što govoriti o bilo čemu, a to svejedno smatrati legitimnim mišljenjem. Na primjer, ne složim se s tobom o nečemu, kažem ti zašto se ne slažem i navedem eventualno neki protuargument. Mislim da mi doista nismo naučeni tako razgovarati. Uvesti takav razgovor u javni diskurs, to bi bilo sjajno!

5. Kako vidiš Hrvatsku za deset godina i sebe u njoj?

Vjerujem da za deset godina neću stalno živjeti u Hrvatskoj. Supruga je poslovno vezana uz strane zemlje, moje su se knjige počele prevoditi i objavljivati u regiji, uskoro će i u nekim daljim zemljama, tako da vjerujem da ću dobar dio godine provesti na putu, ali vraćajući se u Hrvatsku kao bazu. Meni fali ta otvorenost, koliko god su ljudi generalno topli. Ritam života mi je ovdje sjajan, mislim da smo našli dobar omjer između posla i opuštenosti, za razliku od razvijenijih zemalja gdje se previše živi da bi se radilo. No ovdje mi fale raznolikost, otvorenost, dublje poštivanje zdravog razuma. Fale mi onak' malo razumniji političari i malo hrabriji ljudi! Ljudi koji su spremniji izaći na ulicu, a ne kenjkati doma, na svom kauču, kako ništa ne valja i potom ne poduzeti ništa u vezi toga.

Što se tiče Hrvatske, nadam se da će biti zdravija i otvorenija. Nadam se da nećemo imati toliko predrasuda, da će biti potpuno svejedno kojeg je netko spola, seksualne orijentacije, religijskog uvjerenja te da ćemo se barem približiti tome da ljude procjenjujemo kao ljude, kakvi su kao osobe, kakve imaju snove, vrline, mane, želje, aspiracije, strahove...

*Cjeloviti intervjui objavljeni su na Studosferi, blogerskoj platformi studenata novinarstva FPZG-a. (www.studosfera.net).