Pršte floskule, a nitko ne dotiče potencijal i probleme mladih

Poražavajuće loša godina iza nas ostat će upamćena po ekonomskoj krizi, visokoj nezaposlenosti, iseljavanju ponajprije mladih, pomutnji koju je izazvalo Šešeljevo privremeno oslobođenje, ali i rijetko kojoj pozitivnoj stvari kao što je, na primjer, uspješna turistička sezona. Ostat će upamćena i po predsjedničkim izborima: šestim po redu od hrvatske neovisnosti, dugoj pretkampanji, kratkoj kampanji i malom broju zainteresiranih kandidata za položaj prvog čovjeka države. Nakon prikupljanja pravovaljanih potpisa za kandidaturu, Državno izborno povjerenstvo potvrdilo je sljedeće kandidate: Ivu Josipovića, aktualnog hrvatskog predsjednika, kojeg podržava vladajuća Kukuriku koalicija, Kolindu Grabar Kitarović, pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, iza koje stoji HDZ, Milana Kujundžića, doktora medicine i predsjednika Hrvatske zore stranke naroda, te najmlađeg kandidata, Ivana Vilibora Sinčića, inženjera elektrotehnike i člana političke stranke Živi zid.

NEMA VREMENA ZA ČEKANJE

Valja se podsjetiti da Republika Hrvatska ima parlamentarni sustav vlasti u kojem su i de jura i de facto ovlasti poglavara države svedene na minimum. Pod gotovo pa izravnom nadležnošću predsjednika nalaze se pitanja sigurnosti, obrane i vanjske politike, dok su ovlasti na području unutarnje politike ograničene prvenstvom vlade koja proizlazi iz Sabora, a utjecaj je predsjednika na odnos zakonodavne i izvršne vlasti minimalan.

S druge strane tu je i velika nezaposlenost mladih. Njihovo iseljavanje, kao logičan odgovor na nemogućnost pronalaska posla, u države europskog zapada također ozbiljno šteti gospodarskoj budućnosti zemlje.

Dr. sc. Božo Skoko, pročelnik Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću na Fakultetu političkih znanosti, prepoznaje ovaj trend kao problematičan.

“Riječ je o mladim i obrazovanim ljudima, koji bi u budućnosti mogli i trebali svojim znanjem i energijom nositi razvoj Hrvatske, a mi ih ‘poklanjamo’ drugim zemljama, koje u njihovo stasanje i obrazovanje nisu uložile ni centa nego dobivaju gotovu i konkurentnu radnu snagu. Mladi za to nisu krivi jer nemaju vremena čekati. Oni samo žele normalno živjeti i podizati svoje obitelji. S druge strane, Hrvatska demografski tone i za nekoliko desetljeća nećemo imati dovoljno radne snage, a ni stanovnika. To jesu strateška pitanja o kojima bi se trebali, među ostalim, očitovati naši predsjednički kandidati i ponuditi svoju viziju. Mislim da se ne bi trebali skrivati iza ovlasti i ‘nemogućnosti’ da izravno utječu na gospodarske uvjete jer zadaća je predsjednika da ponudi i viziju hrvatske budućnosti te pridonosi klimi u kojoj će se više cijeniti i vrednovati znanje, poduzetnost, inovativnost, poštenje, inicijativa, solidarnost i zajedništvo. Nažalost, svega toga nam nedostaje”, kaže Skoko.

Dva goruća problema zahtijevaju spremnost i odlučnost resornih ministarstava, predsjednika vlade, predsjednika Republike i ostalih institucija u donošenju politika kojima bi se zaustavili ovi negativni trendovi. Ideja da predsjednik može predložiti vladi određena pitanja legitimira ga da se u prikupljanju glasova obrati i mladima ove države.

No čine li to kandidati? Prema mišljenju dr. sc. Davora Bobana, docenta na Fakultetu političkih znanosti, kandidati obećavaju i više nego što ih ustav ovlašćuje.

“Obećanja kandidata uglavnom su usmjerena prema stvaranju dojma među biračima da će učiniti mnogo ako postanu predsjednici, premda to ne mogu. Navedeno implicira dva problema. Ako kandidati nisu svjesni da ne mogu ispuniti ta obećanja jer Ustav predsjedniku Republike ne daje znatne ovlasti, onda to znači da ne poznaju dobro Ustav države na čije čelo žele doći. Ako znaju za ustavne odredbe i unatoč tome neki od njih daju velika obećanja, onda to znači da svjesno govore neistinu s ciljem obmane birača i pobjede na izborima. Predsjednik države može ostvariti veći utjecaj od onoga na koji ga ovlašćuje Ustav samo ako svojom eventualnom karizmom ili kvalitetnim prijedlozima uspije uvjeriti vladu i parlament da ih prihvate i uobliče u zakone i javne politike. Ali kandidati ni u kom slučaju ne mogu obećavati da će to ispuniti jer to ne ovisi samo o njima”, ističe Boban.

Konkretna pitanja i programi kandidata svode se na samo nekoliko točaka ozbiljnih pokušaja korekcije političkog sustava. Najradikalnije idu Josipović i Sinčić - prvi predlaže koncept “druge Republike” i veću ulogu predsjednika, a drugi ide čak toliko radikalno da predlaže izlazak iz euroatlantskih organizacija. Grabar Kitarović i Kujundžić umjereniji su u vezi s reformom političkog sustava, ali su zato “najgrlatiji Hrvati“.

MLADI KAO PROBLEM

Marko Kovačić, doktorand Sveučilišta u Ljubljani i član grupe za istraživanje mladih na Institutu za društvena istraživanja, smatra da mladi u aktualnoj kampanji nisu primarni fokus kandidata. Konkretno navodi da “Josipović mlade uglavnom vezuje uz obrazovne i znanstvene politike koje su, prema njegovu programu, u službi ekonomskog rasta, dok Kitarović o mladima govori uglavnom u kontekstu obitelji i socijalne depriviranosti. Sinčić iznimno malo spominje mlade iako i sam pripada toj skupini, a Kujundžić se, kao i Kitarović, koncentrira na obitelj. Mlade vide kao problem koji treba riješiti, a ne gledaju na njih kao na resurs koji može pridonijeti društvenom napretku. Mladi su, kao i obično, samo floskula kojom se služe, a da ne razumiju njihove probleme i potencijal. Predsjednik u tom području ima izrazito malo ovlasti. Osim svojim autoritetom i zagovaranjem javnih politika, predsjednik ne može smanjiti nezaposlenost, niti zaustaviti iseljavanje. Sudeći prema izjavama i programima, čak niti to se neće dogoditi jer kandidati ne prepoznaju važnost mladih. Problemu treba pristupiti međusektorski, interdisciplinarno i strukturno, a tu i tamo neka izjava za medije koja dobro zvuči nije rješenje za probleme mladih.”