Tijekom 11. Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), ovisnost o video igrama proglašena je poremećajem u ponašanju. WHO opisuje novoklasificirani poremećaj kao "ustrajno igranje igara i davanje prednosti toj aktivnosti nad drugim životnim interesima", a sam dokument sadržava medicinske kodove za bolest, simptome i abnormalnosti, klasificirane od same organizacije. Navedeni simptomi su: slaba samokontrola, igranje igara kao prioritet (stavljanje igara ispred ostalih životnih potreba i aktivnosti) i nastavak igranja igara usprkos kobnim posljedicama.

Ne postoji registar

Posljednja klasifikacija održana je davne 1992. godine i nepotrebno je napominjati koliko se toga od tada promijenilo u zdravstvu i psihologiji, ali i svijetu općenito. Koliko god video igre bile zabavne, poznate su kao izvor raznih problema od svog začetka. Mnoge zemlje proglasile su "gaming" zabrinjavajućom i po zdravlje štetnom aktivnošću, a unazad nekoliko godina otvarane su i brojne privatne klinike za prevenciju igranja igara i odvikavanje od istih.

Hrvati su također upoznati sa zabavom koju video igre nude, ali i problemima koje stvaraju. U proteklih nekoliko godina, hrvatska se javnost susrela sa slučajevima adolescenata koje su odvela kola hitne pomoći u dehidriranom stanju zbog višesatnog igranja video igara, no za razliku od Južne Koreje u kojoj "gaming" predstavlja ozbiljnu prijetnju mladeži, u Hrvatskoj ne postoji registar koji prati žrtve video igara, pa možemo djelovati samo na temelju procjena i kliničkog iskustva. Luka Maršić, antropolog s velikim iskustvom u radu i liječenju ovisnika, od kockara do alkoholičara, smatra odluku Svjetske zdravstvene organizacije neispravnom i suludom.

Konfuzno-opsesivni poremećaj

"Ovisnost je bolest ugode i vrlo ozbiljno stanje, ozbiljnije od onog što ljudi misle da jest", objašnjava Maršić. Dodaje i da se jednostavno ne može nešto što je toliko životno i epohalno u ovom tehnološkom dobu u kojem živimo smatrati problemom, te da sve ovisi o pojedincu. U usporedbi s ovisnicima o kockanju ili alkoholu, Maršić ističe da ono što im je zajedničko je mentalna zauzetost i konfuzija te nedostatak interakcije sa svijetom, tj. socijalna isključenost. No ovisnost o video igrama i današnjoj tehnologiji ne stavlja u isti koš, već ju smješta u koncept konfuzije pojedinca (konfuzno-opsesivni poremećaj). Tvrdi da to nije stanje za koje je potreban lijek koji bi farmaceutska industrija plasirala na tržište. S obzirom da se već 23 godine bavi tematikom ovisnosti, zaključuje da bi se puno toga trebalo utvrditi da se jedan aspekt ljudskog ponašanja službeno proglasi poremećajem ili ovisnošću. Da se igranje video igara proglasi ovisnošću, potrebno je znati točno određene simptome i zadovoljiti niz određenih faktora te potencijalni lijekovi koji bi se kreirali za liječenje te "ovisnosti" bi samo dodatno pojačavali već prije spomenutu "bolest ugode" jer lijek i najprije daje ugodu.