Hrvatski mediji previše pozornosti pridaju nevažnim stvarima

Novinar uvijek mora biti pošten. Pošten prema svom poslu i prema čitatelju. Poštenje se uvijek nagrađuje, istina na duge staze, ali se na kraju uvijek nagrađuje - istaknuo je Silvije Tomašević u intervjuu za Global. Toga uglednoga hrvatskog novinara za profesiju vežu strast i ljubav, a studentima na Fakultetu političkih znanosti rado dijeli savjete, znanja i iskustva. Strast s kojom govori o novinarstvu potvrđuje da se taj vatikanolog ni u više od 40 godina bavljenja profesijom nije zasitio pera i tipkovnice.

Kakvo je novinarstvo u Hrvatskoj, prema Vašem mišljenju, bilo nekad, a kakvo je danas?

Novinarstvo je još pod utjecajem novinarstva iz Jugoslavije, osobito prema načinu izvještavanja. Jugoslavija je živjela od vanjskih i unutarnjih neprijatelja koje je proizvodila i borila se protiv njih. Novine su objavljivale kako su djeca pred vojnicima u školi prisezala vjernost JNA i socijalizmu. No nitko to nije uspoređivao s Hitlerovom mladeži, a to je bilo isto. Novine su to objavljivale kao normalnu stvar.

Berlinski zid pao je prije 20 godina, 20 dana nakon pada, 29. studenoga 1989., djecu su još primali u pionire. Danas toga još ima samo u Sjevernoj Koreji. Pisalo se pod tim utjecajem i o tome. Na naslovnoj stranici Vjesnika svako je ljeto bila slika kombajna i vijest - Počela je žetva. Je li to novinarstvo? Izašlo je sunce. Je li to vijest? Danas je novinarstvo isto. Na granicama su gužve. Je li to novinarstvo? Prije su se za Dan ustanka citirali političari, sada se za Božić citiraju biskupi i svećenici. Svi započinju isti izvještaj. Novinarstvo se apsolutno nije promijenilo. Novinari nikako da izađu iz kruga. Iz godine u godinu govori se jedno te isto.

Kakvi su trendovi u novinarstvu danas?

Novinari danas moraju biti multidisciplinarni, moraju znati pripremiti prilog za svaki medij. Osim toga, moraju pisati svoj blog. Moraju stalno pokazivati svoju robu na tržištu, na Facebooku, na Twitteru. Kad napišem tekst, odmah to objavim i na društvenim mrežama. Trebamo pružiti ljudima mogućnost da čitaju. Kad se nešto piše, nikada ne smijemo podcjenjivati čitatelja, niti njihove komentare, iako su često uvredljivi i ne pokazuju educiranost.

Trebamo biti svjesni da više neće postojati stalni radni odnos, i to ne samo u novinarstvu. Nema više stalnog radnog mjesta. Čak je i u Italiji manje onih koji su stalno zaposleni, njihov odnos s honorarcima je 40:60.

Situacija je takva da si svatko treba izmisliti neki posao. Tako sam i ja pokrenuo Manjine – Minoranze (MM), dvojezični časopis. To nije časopis o manjinama (jezičkim ili nacionalnim) nego o ekonomsko-kulturnim odnosima između Hrvatske i Italije. ‘U globalnom svijetu svi mogu postati dijelom neke manjine’, dio je izreke indijskog nobelovca za ekonomiju Amartya Sena. Dakle, manjina su i proizvođači, ljudi iz kulture itd. kojima na određeni način treba neki put do reklamiranja sebe i onoga što čine. MM im nudi prostor za predstavljanje. Financira se oglasima, tiska se u 5000 primjeraka i dijeli se besplatno, šalje se na adrese, u Italiji i Hrvatskoj.

Što je najvažnije za novinare?

Novinar uvijek treba biti pošten. Pošten prema svom poslu i pošten prema čitatelju. Poštenje se uvijek nagrađuje, istina na duge staze, ali se na kraju uvijek nagrađuje. Ne smije se čitatelja omalovažavati, time što se u izvještaju iznosi sud, omalovažava se čitatelja. Novinar treba izvijestiti, a čitatelj nek sam donosi sud. Naravno, u komentarima je novinar slobodan izreći svoje mišljenje i sud, ali u izvještavanju ne. Također, novinari moraju biti ekonomski obrazovani jer se sve vrti i temelji na ekonomiji.

Je li teško raditi kao freelancer?

Meni je sigurno lakše nego onima koji počinju sada. Već sam stekao ime, te mi je lakše ponuditi suradnju. Jedan mladi novinar danas može biti freelance tako da nudi svoje tekstove listovima i agencijama. U početku ne treba očekivati da će taj rad biti uvijek plaćen. Mora, prije svega, znati što je informacija i ne ići za jednostavnim informacijama. Treba graditi svoj kredibilitet i postavljati se na tržištu.

Koje su najveće mane hrvatskog novinarstva?

Veliki je problem u hrvatskom novinarstvu pojednostavljivanje, ide se samo za nekim efektom. Na primjer, prije nekoliko godina u New Yorku je gostovao Thompson, a u isto vrijeme bio je i poznati njujorški maraton. Tada su svi pisali o Thompsonovom koncertu - hoće li biti nereda i ustaških ispada. To je najjednostavnije novinarstvo. Istodobno, mnogo je Hrvata išlo i na maraton. Jedan otac je svom sinu platio odlazak u New York i sudjelovanje na maratonu. Bio je ugošćen kod Hrvata u jednoj obitelji. Televizija je mogla napraviti jako lijepu priču kako su Hrvati u majicama na ‘kockice’ otišli u New York kako bi sudjelovali u maratonu. Kad sam nekim kolegama spomenuo da su to mogli pratiti, a ne samo što će se dogoditi na koncertu, oni su mi odgovorili: ‘Da, ali za tako nešto treba raditi’. Ja ne mogu shvatiti da netko ne želi raditi svoj posao jer bi trebao raditi malo dulje ili malo više. Novinari moraju shvatiti da moraju raditi jako mnogo. Moraju jako mnogo čitati i svaku informaciju tri puta provjeriti prije nego je objave. U Hrvatskoj ima jako mnogo događaja o kojima se može izvještavati, a opet se sve vrti oko politike. Pridaje se previše pozornosti nevažnim stvarima. Naši mediji često ne prepoznaju vijesti. Ponekad znam ponuditi priču pa me odbiju. Onda me poslije zovu i govore: ‘Guardian je sada napisao priču o tome, pa ipak napiši i ti’. A ja sam im istu priču nudio prije mjesec dana.

Ono što mi u Hrvatskoj smeta jest to što se priopćenja uzimaju zdravo za gotovo, a oni su samo izvor jedne verzije informacije na kojima novinar treba raditi i istraživati. Priopćenje nije vijest.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Osim što radim kao freelancer, dopisnik za Večernji list i HRT, također sam u Udruženju stranih novinara. Radim u redakciji Stampa Estere, ali ne odlazim svaki dan u te prostorije Udruženja stranih novinara. Tu se nalaze novinari iz cijelog svijeta koji izvještavaju iz Italije. Postoji i posebno udruženje stranih novinara koji su akreditirani za izvještavanje iz Vatikana, ja sam također i jedan od njih. Dakle, to su dva udruženja i dvije prostorije.

Ujutro najprije pročitam novine, zatim pogledam na internetu još neke portale. Uvijek ima neki događaj pa procijenim je li to zanimljivo za Hrvatsku. Danas novinarstvo nije globalno, čak i velike svjetske agencije poput Reutersa ne rade za cijeli svijet nego su usmjerene na pojedina tržišta. Ja moram pisati ono što pretpostavljam da zanima Hrvate.

Koliko točne informacije dobivaju ljudi o onome što se događa u Vatikanu?

Najprije treba dobro poznavati mentalitet i background i ono što je bilo prije da bi se vjerodostojno prenijela informacija. Primjerice, jednom su novinari razgovarali s papom Franjom o tome hoće li doći vrijeme kada će pape ići u mirovinu. On je rekao kako će do toga vjerojatno doći i da će i on otići u mirovinu ako se bude osjećao slabo, kao što je to Ratzinger učinio. I onda je u šali rekao: ‘Ne znam koliko ću još moći biti papa, možda godinu, dvije’. To je bilo kao uzrečica kojom uklanjaš tu mogućnost i nitko od novinara to nije prenio. Samo su britanske novine napisale: ‘Papa je rekao da će umrijeti za dvije godine’.

Koliko smo mi izmanipulirani onime što mediji govore? Koliko se možemo oslanjati na ono što nam se nudi u medijima?

Treba biti pošten prema sebi i pošteno izvještavati. Recimo, sada se govorilo da je netko od Hrvata silovao djevojku iz Španjolske u Milanu. Netko od onih 16 koji su uhićeni zbog stvaranja nereda na nedavnoj utakmici između Hrvatske i Italije. Ta Španjolka je rekla da su oni razgovarali samo na engleskom, dakle, zašto bi to bio Hrvat? Mnogi listovi, i u Italiji, pretpostavljaju da je nešto onako kako oni misle pa se poslije pokaže da nisu bili u pravu. Dakle, sami dolaze do zaključaka i pretpostavljaju; iako nisu sigurni što se točno dogodilo. Kada je novinar pošten prema sebi i ako se pita ‘je li to stvarno to?’ tada će biti pošten i prema čitatelju.

Kako ste stigli do Italije i zašto ste tamo odlučili ostati?

Za početak ću ispričati jednu istinitu priču. Došao sam autom. Kada sam putovao s autom iz Zagreba za Rim, bio je kraj kolovoza 1984. i bilo je vruće. Automobil je bio prekrcan stvarima i dva puta mi je pukla guma. Drugi put sam morao zvati vučni službu pa su me oni poveli do prvog vulkanizera. Kada je vidio registracijsku tablicu na kojoj je bila crvena zvijezda, rekao mi je: ‘Znate, mi ovdje ne volimo crvenu zvijezdu’. To je bio moj početak.

Onda sam išao upisati sina u osnovnu školu i na ulazu je pisalo: ‘Tito krvnik’. Dakle, svi koji misle da su Talijani voljeli Tita, varaju se. Oni su smatrali Jugoslaviju komunističkom zemljom, kao istočne zemlje iza željezne zavjese. Upravo s ovim ću početi i svoju autobiografiju o više od 30 godina dopisništva iz Rima. Trebala bi izaći u proljeće sljedeće godine u izdavaštvu Večernjaka. Pisat ću o događajima i pozadinama događaja.

Kako sam došao u Italiju? Tada su u Vjesniku bili natječaji za dopisnike u inozemstvu za Vjesnikovu kuću. Svake četiri godine se obnavljao natječaj, a dopisnici su bili u Rimu, Parizu, Bonnu, Washingtonu, Pekingu, Kairu. Natječajna komisija je birala koga kamo poslati. Odabran sam 1985, između 10 novinara koji su se prijavili za izvještavanje iz Rima. Godine 1989. vratio sam se u Zagreb i u redakciji Vjesnika uređivao list. No u Zagrebu sam ostao manje od godinu dana jer sam u međuvremenu dogovorio s glavnim urednikom Slobodne Dalmacije da idem u Rim pisati za Slobodnu Dalmaciju. Od tada pa do danas izvještavam iz Rima. Tada, osamdesetih godina, kada sam postao dopisnik iz Rima, zadatak mi je bio napisati 8,9 tekstova na tjedan. Danas toliko tekstova pišem na dnevnoj bazi.

Možete li izdvojiti neke emocije, trenutke, anegdote koji su posebno obilježili Vašu profesionalnu karijeru?

Možda se misli da Vatikan priopći nešto i da je to onda službena verzija, no to nije točno. Vatikan ne objavljuje priopćenja, nego to čine novinari koji prate papu. Više puta sam imao prigodu biti jedini novinar koji je u prostoriji s papom. To se događa kada u nekim prostorima ima mjesta za samo jednog novinara i jednog snimatelja. Velika je čast kada novinari u papinoj pratnji odaberu baš tebe da budeš na tom događaju, da brifiraš druge novinare, i to onda postaje vijest. Taj novinar je oči i uši novinara. On ne smije ništa objaviti dok sve ne prepriča drugim novinarima i onda svatko objavljuje kako želi. Dakle, ono što sam ja rekao postala bi vijest za cijeli svijet. Nema filtra i cenzure Vatikana. Ako se objavi nešto za što Vatikan smatra da nije točno, onda oni naprave priopćenje, poput - u odnosu prema onome što je objavljeno, mi priopćujemo to i to.

Ovo je treći papa kojeg pratim kao novinar. Kada sam bio Vjesnikov dopisnik, dosta se negativno pisalo o papama i Ivana Pavla II. smatralo se konzervativnim papom koji radi na štetu socijalističkih zemalja. Već sam i u to vrijeme pisao dosta o Vatikanu. Upravo to vrijeme pisanja o papi dalo mi je kredibilitet za pisanje pri Svetoj Stolici. Danas kad idemo k papi, šef ureda za tisak kaže: ‘Ovo je naš Silvije Tomašević. Svaki put nas predstave papi, pa mislim da me i novi papa već zapamtio. Recimo, Ratzingera sam poznavao i kad je bio kardinal.

Novinari u papinoj pratnji dobiju ujutro sve govore koje će papa reći taj dan i često imamo primjedbe na te govore. Kada je Ratzinger išao u Auschwitz, u govoru koji je pripremio niti jednom se nije spomenula riječ holokaust. Mi smo tada nazvali šefa ureda za tisak i rekli da ćemo sutra objaviti kako papa Benedikt XVI. nije rekao da je riječ o holokaustu. Papa Nijemac, a nije spomenuo holokaust, dakle, to je vijest. Na putu prema Aushwitzu javili su nam kako je papa ipak ubacio holokaust. Dakle, to je primjer kako i mi možemo utjecati na ono što će papa reći.

Budući da pratite Vatikan, jeste li osobno vjernik?

Nakon predstavljanja knjige ‘Tito u Vatikanu’ u Splitu pristupio mi je jedan novinar koji mi je tijekom predstavljanja postavljao pitanja. Došao je do mene i rekao: ‘Silvije, ja vas pratim od kada ste u Vjesniku i do sada i nisam mogao dokučiti jeste li vi vjernik ili niste’. Ja sam mu rekao: ‘To mi je najveći kompliment’.

Biste li ikada mijenjali svoju profesiju?

Nikada ne bih mijenjao svoju profesiju i bit ću novinar dokle god budem mogao i dokle god me tržište bude trebalo. Uz novinarstvo me vežu strast i ljubav, naravno, moraš poznavati zanat, ali ako nema strasti, ne možeš biti dobar novinar. Svaki tekst koji novinar piše mora biti vječan. Ono čime se osobito ponosim jest da i danas mogu potpisati svaki tekst koji sam napisao u više od 40 godina novinarstva. Mislim da rijetko koji novinar to može reći.