Sredinom prosinca navršavaju se dvadeset i dvije godine službenog potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijeg pod nazivom Daytonski sporazum. Iako je njegova nedvojbena zasluga okončanje rata uz suglasje svih triju uključenih strana, funkcionalni okvir koji je Daytonski sporazum odredio Bosni i Hercegovini u poslijeratnom razdoblju nerijetko se pokazao neostvarivim u primjeni te uzrokom daljnjih nesuglasica triju konstitutivnih naroda- Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Sažimajući protekla dva desetljeća, bosanskohercegovački novinar i diplomat Zlatko Dizdarević zaključka je kako “ovakav Daytonski sporazum, ekskluzivno namijenjen prekidu rata, a ne dugoročnom profiliranju države kompatibilne ostalim državama u Europskoj uniji i okruženju, nije mogao u praksi profunkcionirati. Domaće tzv. političke elite, naslonjene na logiku “nedovršenog rata”, a ne okrenute budućnosti, pronašle su svoj interes u svakodnevnoj profiterskoj eksploataciji ovog državnog surogata”.

U tom aspektu, potrebno je istaknuti ustavne odredbe uspostave institucije rotirajućeg Predsjedništva (sastavljenog od triju ravnopravnih predstavnika konstitutivnih naroda) te upravne podjele uvođenjem dvaju entiteta- Federacije Bosne i Hercegovine te Republike Srpske uz pripadajući izborni sustav, koji je izbor institucionalnih predstavnika na nacionalnoj razini ograničio na pripadnost pojedinom entitetu. Takav politički i izborni sustav, nužno dovodi do onoga što Dizdarević pojednostavljeno naziva “ciljanom i konstantnom proizvodnjom sukoba na terenu po sistemu dva protiv jedan”.

Osim nefunkcionalnog institucionalnog okvira, glavni tajnik Stranke demokratske akcije Hrvatske Armin Hodžić, spornim ocjenjuje i ovisnost o vanjskim akterima u političkom suživotu u Bosni i Hercegovini. “Često se ističe kako je Bosna i Hercegovina zemlja triju konstitutivnih naroda, što nitko ne negira, ali u stvarnosti, samo se jedan narod ponaša kao konstitutivni, a to su Bošnjaci. Razlog tome je što oni Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao domovinu i nemaju alternativu za nju”, argumentirajući navedeno paradoksalnim sklonostima hrvatskih i srpskih predstavnika u zastupanju interesa službenih Zagreba i Beograda, na izravnu štetu države koju predstavljaju. Pri ostvarivanju trajnijeg suživota, utegom su se pokazale i prilično “maćehinske” politike Hrvatske i Srbije, uz izostanak konkretnih političkih mjera pomoći.

Obojica sugovornika složni su kako su nužne promjene, ali i kako trenutačno vodstvo ne posjeduje političku volju za pokretanjem istih. Dizdarević zaključuje kako “u današnjem obliku BiH de facto postoji samo temeljem činjenice da se nije mogla raspasti”, ali obzirom na neodrživost ovakve primjene Sporazuma te izostanak potrebne međunarodne potpore ne odbacuje mogućnost budućih pesimističnih scenarija. Hodžićeve prognoze su optimističnije, no apelira na nužne preduvjete suživota- “suočavanje s prošlošću, priznanje ratnih zločina, smanjivanje nacionalizama, okretanje prema ekonomskim temama te ubrzavanje pristupanja euroatlantskim integracijama”.

Pitanje trećeg entiteta

Aktivist i kolumnist Marijan Knezović upozorava na sustavno kršenje Ustava Bosne i Hercegovine na štetu najmanjeg konstitutivnog naroda, Hrvata. Spornim primarno smatra njegove brojne amandmanske promjene, ostvarene bez parlamentarnog odobrenja. Po njemu rješenje treba tražiti u načelu federalizma koji je u svojoj rezoluciji preporučio i Europski parlament- “Hrvati trebaju dobiti svoju federalnu i izbornu jedinicu koja bi onemogućila nametanje političkih predstavnika od strane Bošnjaka”.