Korupcija ispred civilnog razvoja

Prosječni hrvatski građanin na spomen Afrike zamišlja slike gladne djece, kolonijalizam, ropstvo i nepojmljivo siromaštvo. Afrika je iznimno velika, vrlo bogata prirodnim resursima, a s druge strane nepromjenjivo siromašna. Sam bi kontinent mogao primiti cijele SAD, Indiju i Kinu, a, na primjer, DR Kongo veličine je zapadne Europe. Dok neki vode unutarnje i međusobne ratove desetljećima, drugi su uspjeli osigurati mir. Neke zemlje posjeduju zavidne rezerve minerala i prirodnih resursa, neke nemaju ništa. Je li danas ponovno na snazi dodatno siromašenje Afrike, ili ipak putem investicija možemo govoriti o dugoročnim koristima od vanjskih investicija?

Tom Burgis, istraživački dopisnik Financial Timesa i bivši dopisnik iz Afrike, te autor knjige “The Looting Machine”, koja opisuje sustavnu pljačku afričkog bogatstva, tvrdi da se o konstanti vanjskog ulaganja u Afriku može govoriti od početka stoljeća. Cijeli je narativ investicija potaknut “svjetskom gospodarskom krizom 2008., a ekonomski pad na Zapadu otvorio je nova područja za investicije, koja su mnogi vidjeli upravo u Africi”, navodi Burgis. Kao glavni strateški razlog ulaganja navodi izvore nafte i minerala, te zaključuje da je riječ o afričkom paradoksu: Afrika je siromašna zato što je bogata. Naime, kontinent drži trećinu svjetskog prirodnog bogatstva. Stotinama godina Afrika je bila uništavana ropstvom, eksploatacijama poput one u Kongu koju su provodili Belgija i kralj Leopold, do proxy ratova u Angoli. Kina pak u Afriku dolazi s pristupom vrlo privlačnim afričkim vladama.

“Mi smo drukčiji jer vam nudimo industrijalizaciju – ceste, mostove, luke i infrastrukturu”, ističe Burgis. No upozorava i na problem investiranja u slabo razvijene zemlje, a to je da ne postoji dovoljno kapitala za gradnju infrastrukture koja mora postojati za održavanje sustava, pa su investicije često neisplative. No ističe da su se Kinezi upetljali u vlastitu, zapadnjačku i lokalnu kleptokraciju i korupciju u resursima bogatim afričkim zemljama, zbog čega su morali promijeniti pristup, zaključuje Burgis.

Vedran Obućina, stručnjak za Bliski istok i islamski svijet tvrdi da je u negativnoj percepciji Zapada zapravo riječ o skrivanju dobrih odnosa s “kolonizatorskim silama”, stoga što takvi režimi znaju točno što žele od donatora i gdje će taj novac potrošiti. Govoreći o motivaciji ulaganja, tvrdi da je manjak odgovornosti sveprisutan te da donatori često žrtvuju ciljeve civilnog razvoja za poveliku militarizaciju afričkog kontinenta. U vezi s Rusijom, Obućina tvrdi da je Putinovim dolaskom na vlast koncept ruske vanjske politike iz 2013., kao i prethodni, Afriku ostavio izvan prioriteta.

Na tragu Burgisa, i Obućina tvrdi da je postojeća militarizacija s obzirom na masovne resurse, strateško pozicioniranje.

“Kako je Velika Britanija već neko vrijeme jedan od glavnih donatora pomoći afričkim zemljama, može se zaključiti da London financira mnogobrojne autoritarne ili vojne režime u Africi”, kaže Obućina i nastavlja o strategiji Velike Britanije u policijskim i sigurnosnim snagama u Somaliji, DR Kongu, Južnom Sudanu i Maliju. U vezi s Kinom, Obućina tvrdi da je takva politika ulaganja u razvoj i vezivanja uz vlastitu ekonomiju ono što nedostaje Zapadu, te se zbog toga užurbano vodi militarizacija kontinenta, bez obzira na vrijednosti demokracije i održavanja mira.