Hoće li krajnja desnica biti izbor skrivenih preferencija birača?

U posljednjih nekoliko godina globalna ekonomska kriza, navala migranata i svojevrsna nestabilnost Europe poslužili su kao plodno tlo za razvoj mnogih konzervativnih struja, pod čijim su okriljem počele jačati i radikalnije političke stranke. Stranke “nove krajnje desnice” odbacuju tradicionalni desni “postfašistički” radikalizam, čime na određeni način mijenjaju i osuvremenjuju svoje ideološke i političke stavove. Profesor Goran Čular, stručnjak za političke sustave, kaže kako su takve “nove desne” stranke u Europi prisutne još od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a javile su se u smislu revizioniranja dotadašnjih desnih radikala, čija se ideologija referirala na onu iz Drugog svjetskog rata.

DESNICA DANAS

“Postfašističke stranke iz poslijeratnog razdoblja nisu mogle opstati u europskim liberalno-demokratskim institucijama pa su ih postupno zamijenile nove desne radikalne stranke koje su se prilagodile otvorenom demokratskom društvu”, ističe Čular. One su se donekle oslobodile stigme fašizma i nacizma koje su ih dotad vezale, ali su zadržale radikalnost u pogledima kao što je propagiranje antiimigracijske politike. Razlozi koji dovode do jačanja “nove krajnje desnice” uključuju posljedice modernizacije, globalizacije, ali i slabljenja kolektivnih aktera, na primjer, sindikata. Dario Čepo s Odsjeka za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu objašnjava da su ti faktori pogodili razne društvene grupe te su one “utjehu” našle u podršci reakcionarnih desnih političkih opcija koje kao krivce za uništenje dobrih vremena u kojima se poštovao autoritet prikazuju homoseksualce, imigrante, manjine. Čepo smatra da je u tom smislu situacija danas loša u Francuskoj, Švicarskoj, Finskoj, Švedskoj, a djelomično i u Austriji jer su u parlamentima tih država sve zastupljenije desne radikalne stranke.

“Najozbiljnija je pak situacija u Mađarskoj gdje je na vlasti FIDESZ. Iako nominalno smatrana strankom desnog centra, FIDESZ je notorno reakcionarna stranka krajnje desnice, čiju sliku uljepšava to da joj zdesna stoji još radikalnija stranka Jobbik”, objašnjava Čepo.

Valja objasniti fenomen koji se javlja u sustavima gdje jačanje jedne stranke krajnje desnice utječe i na postupnu radikalizaciju stranke dotadašnjeg desnog centra. Prema Čularu, jačanje radikalne desnice predstavlja neku vrstu pritiska za druge stranke jer su one zbog toga primorane odgovarati na neka socijalna, ekonomska ili imigracijska pitanja o kojima izvorno nisu htjele diskutirati.

Desne mainstream stranke u takvim slučajevima često zauzimaju čvršće stavove kako bi spriječile širenje radikalnijih stranaka, što ih i same, paradoksalno, udaljava od ideologije desnog centra.

RADIKALI U Europskom PARLAMENTU

S obzirom na to da EU-ove članice svjedoče o porastu tog trenda u vrijeme približavanja izbora za Europski parlament, realno je preispitivati mogućnost da u njegovu sljedećem sazivu bude više zastupnika desnih radikala. Čepo potvrđuje tu mogućnost, ali osvrće se i na sadašnji sastav u kojem je više takvih zastupnika i grupacija kao što su Europski savez za slobodu i Europa slobode i demokracije, čiji nazivi iskrivljavaju stvarne tendencije, daleke od demokratskih ideala. Važno je istaknuti da su izbori za EU-ov parlament, u političkom smislu izbori drugoga reda (imaju manje značenje od nacionalnih), čime su podložniji eksperimentiranju i izražavanju nekih skrivenih preferencija birača.

Veća je vjerojatnost da će birači upravo na njima “otići u krajnost” i izabrati zastupnike radikalne desnice. S tim se slaže i Čular te zaključuje da je daljni razvoj i opstanak pojedinih stranaka “nove krajnje desnice” prilično neizvjestan. Popularnost takvih stranaka je, naime, podložna fluktuacijama čak i u kraćim vremenskim razdobljima.