Uspješni u borbi protiv radikalizacije muslimana

Sukob u Siriji ili Sirijski građanski rat počeo je u proljeće 2011. kao nastavak masovnih prosvjeda protiv sirijskog predsjednika Bešara el-Asada. Prosvjedi koji su u Siriji bili svojevrsni nastavak arapskog proljeća zapravo su bili vrhunac dugogodišnjeg nezadovoljstva stanjem u državi. El-Asad je na prosvjede odgovorio nasiljem pa je gotovo tisuću prosvjednika ubijeno, a nitko ne zna točan broj osoba koje su zatočene i mučene. Takvo nasilje prema prosvjednicima dovelo je do oružane pobune. Danas, tri godine poslije, nakon 200.000 mrtvih i više od tri milijuna izbjeglica raseljenih po državama okruženja, rat ne pokazuje nikakve znakove smirivanja.

U tako krvavom sukobu uspijevaju samo najokrutniji, a Islamska država Iraka i Levanta je pokazala da ima obilje okrutnosti. ISIL je je nekad imalo bazu djelovanja u Iraku, ali je nakon nekoliko godina okrutnog djelovanja izgubila podršku umjerenijih oružanih grupa, ali i civila. Rat u Siriji čelnicima ISIL-a, tada još pod nazivom Islamska država Iraka, omogućio je širenje teritorija i zauzimanje bogatih sirijskih naftnih polja. U rujnu ove godine zauzeli su naftna polja koja su bila u vlasništvu Ine i koja su proizvodila naftu vrijednu više od dva milijuna dolara na dan.

ISIL se razlikuje od ostalih oružanih skupina u ratu u Siriji i po tome što spremno regrutira borce iz inozemstva, posebno iz zemalja Europske unije. Regrutacija je prilagođena mlađoj generaciji koja je odrasla uz društvene mreže, pa su tako pripadnici Islamske države za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu u Brazilu koristili Twitter za širenje propagande, koristeći oznaku „#wc2014“, što je bila oznaka koja se najviše pratila u vrijeme prvenstva. Regrutacija je tako učinkovita da je vrhovni vojni zapovjednik Islamske države podrijetlom iz Gruzije.

Izvještaj UN-ova Vijeća sigurnosti o borcima iz inozemstva u ratu u Siriji daje procjenu o oko 15.000 osoba koje su otputovale u Siriju i Irak kako bi se pridružile Islamskoj državi ili nekoj drugoj oružanoj skupini. Velika Britanija koristi se represivnim mjerama da zaustavi odlazak svojih građana, međutim, takve mjere mogu natjerati na ostanak u Siriji osobe koje bi se možda htjele vratiti nakon što iskuse nevolje rata. Amr Deghayes, dvadesetogodišnjak iz Brightona koji je izgubio dvojicu braće u borbama u Siriji, u intevjuu za VICE News otvoreno je priznao da se zbog straha od zatvorske kazne ne želi vratiti u Veliku Britaniju.

Hrvatska je s druge strane svijetli primjer kako se pravim pristupom muslimanima i islamskoj zajednici može zaustaviti radikalizacija mladih i stvoriti neprijateljsko okruženje za ekstremiste i njihove pokušaje regrutiranja mladih muslimana. Od hrvatske samostalnosti spriječeni su pokušaji osnivanja triju ćelija koje su trebale širiti radikalizam u Hrvatskoj. U suradnji s islamskom zajednicom te su ćelije razbijene i već godinama ne postoje čak ni pokušaji njihove organizacije.

Imam iz Bogovolje Almir ef. Šabić je za Global rekao da „Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj decidirano odbacuje bilo kakve pokušaje radikalizacije. Aktivno radimo na tome da se bilo kakvi ekstremistički stavovi ne osjećaju dobrodošli u bilo kojeg muslimana ili muslimanke”, ističe. Iznimno važnu komponentu za njega predstavlja i odlična suradnja na svim razinama s vlastima u Hrvatskoj. Na lokalnoj razini to znači da općine pomažu gradnji i održavanju vjerskih objekata, a država Ustavom i zakonom jamči sva prava muslimanima.