Kakvoj Bosni i Hercegovini se možemo nadati?

Postdaytonska Bosna i Hercegovina je nedovoljno jasno definiran pojam koji se odnosi na budućnost zajednice tri konstitutivna naroda na području Zapadnog Balkana. U izradu nacrta za okvir u kojem bi bio moguć suživot po demokratskim načelima uključena je međunarodna zajednica, zemlje potpisnice Daytonskog sporazuma te političke elite BiH. Glavni međunarodni akteri premalo vode računa o situaciji u državi i zahtijevaju pridržavanje načela međunarodne zajednice kao uvjet za bosanskohercegovačko članstvo u organizacijama kao što su NATO i EU. Zemlje popisnice Daytona kao npr. Hrvatska i Srbija vode tzv. „politiku u rukavicama“. Takva politika podrazumijeva angažman s ciljem sakupljanja političkih bodova i vlastite individualne promidžbe, a ne rješavanja konkretnih problema koji itekako postoje. Političke elite unutar države sklone su koketiranju s radikalizmom. Situaciju na terenu, položaj mladih generacija, odnos triju konstitutivnih naroda, radikalne tenzije i postdaytonsko uređenje BiH u ovoj analizi komentira dr. sc. Lidija Čehulić Vukadinović, profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, stručnjakinja za međunarodne odnose i gostujuća predavačica na Sveučilištu u Mostaru te Banja Luci.

U Federaciji BiH Hrvati žive u podređenom položaju koji proizlazi iz jednostavne matematičke jednadžbe – nadglasani su brojčano jačim bošnjačkim stanovništvom. Iako je hrvatska politika dugo izbjegavala miješanje u, kako su to navodili, unutarpolitičke probleme BiH, u posljednjih godinu dana, nakon ulaska RH u EU, hrvatska vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem aktivnije se uključila u problematiku položaja hrvatskog naroda i u postizanje političkog, ekonomskog te sigurnosnog napretka te države. Simbolika rukovanja Milanovića sa HDZ-ovom elitom u Mostaru nakon građanskih prosvjeda i napada na sjedišta političkih stranaka u tom gradu ranije ove godine, duboko se urezala svim Hrvatima u BiH i vratila im nadu da ih Zagreb nije napustio nakon ukrcavanja u vlak za Bruxelles. Štoviše, Hrvatska bi mogla sugerirati postavljanje dnevnog reda pred članicama Europske unije o potrebi preustroja BiH na zadovoljstvo sva tri konstitutivna naroda. Legitimnost takvog poteza ima činjenicom da je zemlja potpisnica Daytonskog sporazuma, a i sama može profitirati većim angažmanom. „Hrvatska mora naći saveznike unutar Europske unije i NATO –a i boriti se za njihovo širenje na prostor Zapadnog Balkana. U tom kontekstu, u hrvatskom je interesu da se BiH, kao naš susjed, ekonomski, politički i sigurnosno stabilizira. Ekonomski gledano, fali nam CEFTA, tržište zapadnog Balkana nismo zamijenili tržištem Europske unije“, navodi profesorica Čehulić Vukadinović te dodaje da "politička nestabilnost u regiji automatski znači nestabilnost i u Hrvatskoj jer s BiH imamo veliku i nedefiniranu granicu koja postaje plodno tlo za one sigurnosne izazove povezane s asimetričnim ugrozama sigurnosti".

S druge pak strane, ruski predsjednik Vladimir Putin, prema navodima predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, podupire teritorijalno odcjepljenje RS –a, a Dodik izvor legitimnosti ove ideje utemeljuje na sličnim europskim slučajevima (Škotska, Katalonija). Višegodišnja politika srpske političke elite sklona je upravo separaciji RS –a te bi mogla biti destruktivna za Bosnu i Hercegovinu u cjelini. Čehulić Vukadinović pak smatra da takva politika ne mora biti nužno razarajuća po BiH. Dodik podržava ideju hrvatskog trećeg entiteta jer bi njime dobio dodatnu legitimnost za odcjepljenje Republike Srpske, ali Čehulić Vukadinović izričito tvrdi da su Dodikove izjave o odcjepljenju nerealne u današnjoj međunarodnoj areni: „Putin vodi svoje geostrateške igre oko Krima, intervencije u Gruziji i Čečeniji pa je Republika Srpska jednostavno premala za globalnu rusku vanjsku politiku, ali je svakako pivot preko kojeg Rusija uz pomoć Srbije ostvaruje svoje ekonomske interese na zapadnom Balkanu.“

Napokon, bošnjačka elita i njihova aspiracija k nacionalnoj autonomiji dobiva oblik svoje afirmacije na razini Federacije. Jačanje radikalnih stavova je nedavno usporeno zahvaljujući relativno učinkovitoj akciji suzbijanja ovakvih ugroza sigurnosti. Iako de iure osuđen od političkih i vjerskih vođa, ovakav politički radikalizam de facto može ići na ruku dijelu elite jer na scenu dnevnopolitičkih zbivanja dovodi pitanja vezana uz radikalni islam. Vjerska pitanja su najjači konstitutivni element u nacionalnim identitetima naroda Bosne i Hercegovine što uključuje i bošnjački identitet. Drugačije kulturno i vjersko nasljeđe te sama svijest o tome potpomognuta grlatim izjavama Ankare o bratskom Sarajevu može osokoliti ideju o Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj državi ekskluzivno bošnjačkog naroda. To znači da bi vjerski radikalizam mogao postati radikalni nacionalizam pa ne bi trebali dugo čekati na odgovor ostala dva, brojčano manja, naroda. Tek tada bi situacija postala kaotična. Prema mišljenju profesorice Čehulić Vukadinović, dijelu elita odgovaraju upravo navedeni ishodi, ali ističe da je ekonomska situacija najbitniji čimbenik koji ima presudnu ulogu u problemu nazvanom općenito današnja, daytonska BiH: „Situacija u Bosni i Hercegovini je nažalost nezadovoljavajuća od potpisivanja Daytona, koji je bio uspješan u zaustavljanju krvavih oružanih sukoba, ali kad se BiH demilitarizirala pokazalo se da većina naroda koji živi u Bosni i Hercegovini ne podržava daytonsku BiH. Na to se nakalemila i gospodarska kriza i socijalni nemiri. Sve su to mjerodavni pokazatelji nezadovoljstva naroda. Česta sam gošća i u Banja Luci i u Mostaru i s kim god da sam pričala, od običnih građana do studenata, vi osjetite da su oni nezadovoljni socijalnom i ekonomskom situacijom. A kad je ekonomska i socijalna situacija teška, onda razni oblici onih negativnih nacionalizama, bez obzira koji oni predznak imaju, dobivaju svoje plodno tlo“, jasno ističe sugovornica te dodaje da „etnički čista ili bošnjačka BiH ne dolazi u obzir, pogotovo ne ako bi se zasnivala na određenim radikalnim stavovima“.

Kaotičnu sliku današnje BiH najbolje možda oslikavaju mlade besperspektivne generacije. Prema navodima sugovornice, mladi u BiH duže studiraju jer jednostavno nemaju što drugo raditi i nadaju se poslu u državnim tvrtkama jer je to jedini siguran novac. Ovakva razmišljanja pokazuju kako je kapitalistička tržišna ekonomija Bosne i Hercegovine gotovo u potpunosti pobacila. Iako se može povući paralela između BiH te RH i ostalih članica EU, situacija u BiH je mnogo kompliciranija i ne proizlazi isključivo iz ekonomske nego iz sveopće političke i socijalne krize. U takvoj jednoj situaciji, gdje je društvo podijeljeno, a ekonomija nestabilna, nekakav suživot se mora pronaći, država se mora ekonomski obnoviti i započeti euroatlantski put. Rješenje stoga leži u preustroju države, u oblikovanju tzv. postdaytonske BiH, koja bi prema profesorici Čehulić Vukadinović trebala biti oblikovana prema željama njenih naroda. Narodi te države moraju biti u stanju donijeti rješenje koje će biti na zadovoljstvo sve tri skupine jer ni EU ni SAD to ne mogu jer jednostavno ne poznaju situaciju u državi, bar ne u onoj mjeri kao narodi koji tu već stoljećima žive: „Sve inicijative koje su dolazile s ciljem uređenja postdaytonske BiH dolazile su izvana i sve su se pokazale kao neučinkovite i sa svim su do sad narodi u BiH bili nezadovoljni. Možda bi idealno rješenje bio konsocijacijski model federacije poput onog u Belgiji koji bi bio na zadovoljstvo sva tri naroda“, konkretno zaključuje profesorica Čehulić Vukadinović ističući upravo društveno – političko uređenje konsocijacionalizma, u kojem se jamči određenim društvenim grupama sudjelovanje u vlasti i odlučivanju, kao najidealnije za postdaytonsku bosanskohercegovačku državu.