„Europa je vlak koji ide, a mi se moramo prilagoditi!“

Gotovo je godina dana prošla od ulaska Hrvatske u EU, a mnogi još ne znaju da je u središtu Zagreba tijelo koje predstavlja europsku vladu u Hrvatskoj. Na njegovu je čelu hrvatski diplomat, liječnik po struci, Branko Baričević koji je, kao veleposlanik RH pri Europskoj uniji, igrao i važnu ulogu u pristupnim pregovorima. Danas ima nešto drukčiju dužnost – predstavlja Europsku komisiju u Hrvatskoj.

Kako biste opisali osnovne funkcije Predstavništva?

Predstavništvo praktički predstavlja Europsku komisiju u Hrvatskoj. Govorimo sve što Komisija donosi, politiku koju provodi objavljujemo svakodnevno te prevodimo na hrvatski glavne teme kojima se bavi. Predstavljamo je na raznim mjestima, događajima i situacijama u zemlji. Osim toga imamo infocentre u koje mogu doći svi, uključujući i stranci. Imamo ih u manjim gradovima kao što su Nova Gradiška, Slavonski Brod, Dubrovnik te bismo ih sad trebali otvoriti još sedam, osam, tako da i građani u malim sredinama imaju osjećaj svog vlasništva nad Europom i da imaju mjesto gdje se mogu informirati.

Kako se biraju voditelji i ostali zaposlenici Predstavništva? Jesu li oni isključivo građani zemlje članice u kojoj se nalazi?

Princip odabira je jednostavan. Objavljuje se javni natječaj u kojem stoji da morate poznavati jezik zemlje u kojoj se nalazite. Dakle, nije nacionalnost odlučujuća nego nacionalni jezik. Ako je riječ o nekoj manjoj zemlji članici, onda će u Predstavništvu vjerojatno uglavnom raditi državljani kojima je taj jezik materinski. Tako će u Ljubljani biti uglavnom Slovenci, u Budimpešti Mađari, dok ćete u Londonu, Parizu ili Berlinu moći vidjeti veću distribuciju nacionalnosti jer više ljudi vlada njihovim jezicima. Mi, u Predstavništvu, imamo gospodina Martina, Nijemca koji je oženjen Hrvaticom koja ga je tako dobra istrenirala da je naučio hrvatski jezik i prošao natječaj. Tako je donedavno predstavništvo u Berlinu vodila Irkinja, udata za Nijemca, koji ju je istrenirao kao što je našeg Martina njegova žena.

Na ulazu u Predstavništvo dočekao nas je čovjek koji je tu došao pitati kako može riješiti spor s Ministarstvom vanjskih poslova, kao da ste dio Vlade. Koliko su zapravo građani informirani o Predstavništvu?

Hrvatska je do prije godinu dana na ovom mjestu imala Delegaciju EU koja je imala drukčiju ulogu nego što je ima Predstavništvo. Imala je i mnogo veću političku težinu. Ulaskom u Uniju, problemi su ostali. Nama dolaze ljudi nezadovoljni rješenjima, misle da smo za to zaduženi, da smo mi neki “nadsud”. U nas je nekako ostala ideja – kad netko nazove izvana, to će se riješiti. U starim članicama, kao što je Danska, nikome ne pada doći u predstavništvo s takvim pitanjima.

Imate li dojam da hrvatski mediji loše izvještavaju o europskim pitanjima?

Unija je sad postala kompleksna stvar – i ona postaje velikim dijelom i domaća stvar. Domaći novinari, koji su se bavili pitanjima kao što su obrazovanje ili ribarstvo, moraju se početi baviti i Europom jer je to danas dio njihova posla. Svima njima su Bruxelles i Strasbourg, ono što su vlada i Sabor ovdje. Još se europske teme, europske vijesti stavljaju na stranice s uraganom na Filipinima, na stranice svijeta. Ali to nije ista kategorija – jer Europa je sad pitanje unutarnje politike. Tiče se mene, vas i nas.

Što je onda dolazak Europske unije donio, na primjer, hrvatskim studentima? Koliko se sve promijenilo od vaših studentskih dana?

U današnjem se svijetu ipak mnogo toga drukčije promišlja, a osim toga promijenio se i status države i društva. Ipak smo neko vrijeme bili u jednoj zemlji, za koju ne mogu reći da je bila izolirana, ali nam je što iz financijskih, što iz drugih razloga, bilo teže otići na studij negdje van, što danas postaje gotovo normalno. Ja bih čak rekao i potreba, a na neki način gotovo i obveza svakoga da iskoristi tu prigodu. Čini mi se da je ovo što vi mladi ljudi imate danas potpuno drukčija situacija. Ne kažem da vam je mnogo lakše zbog toga, dapače, možda je i zahtjevnije, ali je sigurno nešto o čemu smo mi samo mogli maštati i sanjati – da odemo u Edinburgh na šest mjeseci, ili u Uppsalu, ili u Prag.

Koje su najveće pogodnosti programa kao što je Erasmus, koji omogućavaju studentima studiranje u inozemstvu?

Vrijednost Erasmusa nije u tome što ćete vi otići van naučiti nešto što ne možete u Zagrebu, Splitu ili Osijeku nego što odlaskom tamo stječete drukčiji odnos prema sebi, svojoj zemlji, svojoj sredini. Čut ćete od mnogo svojih kolega koji se vrate da im je drago što su se vratili kući jer su neke stvari u Hrvatskoj mnogo bolje. No odlaskom se na neki način rasteretite tog velikog svijeta i steknete realniju perspektivu nas samih i onoga što kod nas valja, i onoga što ne valja, ali i onoga što valja i ne valja vani. Ne postoji ta savršena i zlatna država, niti smo mi zadnji na svijetu. Zbog toga je bolje otići vani i uvjeriti se. Rekao je Matoš: “Putovati znači gubiti iluzije”.

Imate iskustva sa studiranjem u inozemstvu. Proveli ste neko vrijeme i u New Yorku i u Münchenu. Koliko su vam ta iskustva pomogla u vašoj diplomatskoj karijeri?

Kad sam išao tamo, bio sam liječnik i nisam uopće pomišljao na karijeru u diplomaciji, ali medicina je već tad bila međunarodna struka, a ako želite biti najbolji, morate biti dio svijeta. Možete reći, kad ste u tom vanjskom svijetu, osjetite taj osjećaj kvalitete i znanja koje ste stekli kod kuće. Koliko god su ljudi u Hrvatskoj kritični, nisu ni svjesni koliko vrijede dok ne odu van i ne shvate da su unatoč svemu jako kvalitetno obrazovani. Tako je moje iskustvo bilo zanimljivo - shvatio sam da sam stekao jako dobro zvanje i znanje, i premda sam otišao na njujorško sveučilište, na minhensko, ništa se nije razlikovalo. Život je htio da moja karijera krene drugim smjerom, ali bez tog iskustva, sigurno ne bih bio to što sam danas i ne bih sjedio na ovom mjestu.

Kako ste “upali” u diplomaciju?

Stvar slučajnosti. Ja nikad nisam pripadao nijednoj političkoj stranci, niti sam razmišljao baviti se ičim u tom svijetu politike ili diplomacije, ali bio je rat i hrvatsko je ministarstvo vanjskih poslova, koje je tada bilo malo – imalo je dvadesetak ljudi, tada provodilo “lov na glave”. Tražili su se obrazovani ljudi koji imaju neko međunarodno iskustvo, što su tada bili uglavnom liječnici i novinari. Meni se doslovno dogodilo da mi je u ordinaciju došao visoki hrvatski dužnosnik. Dok sam ga pregledavao, razgovarali o svemu i svačemu, a bila je to 1994. – dominantna tema je naravno bila rat. Kad sam mu propisao recepte i naručio ga na kontrolu, on mi se okrenuo i pitao da se pridružim ministarstvu. I tako je to počelo.

Kakva je, prema vašem mišljenju, budućnost prosječnog hrvatskog studenta? Mislite li da je uistinu ostvariv cilj projekta “Europa 2020”, prema kojem bi se do kraja desetljeća trebala ostvariti 75-postotna zaposlenost mladih u Europi?

Rok je vrlo kratak, a cilj ambiciozan. Ali unatoč nezaposlenosti u Hrvatskoj i Europi, u Europi je trenutačno čak 900.000 praznih radnih mjesta u novim tehnologijama! Za što i kako onda obrazujemo ljude? Svi znamo koliko studenata polazi škole elektrotehnike, a koliko ekonomije - iako se tehničari mogu zaposliti, a ovi ne, pogledajte koliko ih svejedno ima. Evo, na primjer, kovinotokara nema u 5 županija, a na menadžmentu ih ima koliko hoćeš. A što je najbolje, mladi kovinotokar od 19 godina dobiva plaću od 5000 do 6000 kuna, ali nitko to neće raditi, nego idu po 1600 nakon ekonomije.

Ono što je danas evidentno, jest da nitko od mladih danas neće otići u mirovinu sa zvanjem za koje se školuje. Ali to je bitno shvatiti. Hrvatska je ušla u jedan vlak koji ide, EU nije nikakva konstrukcija. Nismo se mi uselili u nešto statično. Hrvatska i Hrvati se stoga stalno moraju prilagođavati i pratiti nove promjene u Europi.