Kolumna o Ukrajini

Nakon što su prije šest mjeseci SAD i EU izazvali krizu u Ukrajini, kako bi ostvarili svoje geopolitičke ciljeve i dovukli svoj raketni štit i nuklearne rakete na južne granice Rusije, 25. svibnja konačno su dobili ono što su htjeli, svog čovjeka u Kijevu, oligarha Petra Porošenko. Konačno, jer se s narančastom revolucijom 2004. u ukrajinsko-ruske odnose u potpunosti otvoreno upleo i Washington. Bivši veleposlanik u Kijevu William Burns, u izvještaju kojeg je nedavno objavio Wikileaks, upozorio je SAD još 2008. da njihovo djelovanje može dovesti do raspada Ukrajine.

A što su s izborima dobili Ukrajinci? Ukratko, novu diktaturu oligarhije, još žešću tzv. antiterorističku operaciju na jugo-istoku i sve dublji razdor sa zapadnom Ukrajinom, daljnji rast inflacije,… Međutim, sve je to bilo očekivano i nastavak je događaja koji su prethodili izborima. No ono o čemu je novi predsjednik u utorak obavijestio vodstvo Evropske zemlje, a svijet The Wall Street Journal, teško da je netko od njegovih pristaša u zemlji i pobornika euro budućnosti Ukrajine u inozemstvu uopće mogao zamisliti. Naime, Porošenko je pismom informirao Uniju o svojoj odluci da njegova zemlja odgodi potpisivanje ekonomskih sporazuma o pridruživanju EU. Jednostavnije rečeno, on odustaje od bescarinske trgovine sa Unijom, dok službeni Kijev ne procijeni njene moguće posljedice za svoje gospodarstvo. Premda se ova odluka može usporediti s udarom groma iz vedra neba, ništa se na ukrajinskoj političkoj sceni nakon njene objave nije dogodilo. Niti se oglasio Euromajdan, niti je Julija Timošenko histerično urlala s neke bine, niti su se oglasili inozemni dušebrižnici europske i demokratske budućnosti Ukrajine. A trebali su, jer je Porošenko napravio isto ono što je sredinom studenog prošle godine učinio njegov svrgnuti prethodnik Viktor Juščenko. Na jednak način. Čak se praktički isto i izrazio!

Realno gledano, Porošenko je, a prije njega i Janukovič, napravio ono što bi na njegovom mjestu trebao napraviti svaki lider jedne zemlje – razmišljao je o njenim interesima. Doduše, taj se interes trenutno podudara i s njegovim vlastitima. Naime, gubitak ruskog tržišta u ovoj je godini njegovoj tvrtki Roshen, vodećem ukrajinskom porizvođaču čokolade, donio gubitak od 250 miljuna dolara. Njegovom patronu, najmoćnijem tamošnjem oligarhu Dmitro Firtašu, prema procijenama medija, duplo više. A uvođenje bescarinskih odnosa s EU dovelo bi do prestanka suradnje s Rusijom za nešto više od 1.500 tvrtki, među kojima je većina vojne industrije, cijela metalurgija, što bi dovelo do propasti carstva prvom po bogatstvu i drugog moći ukrajinskog oligarha Rinata Ahmetova, itd. Od narančaste revolucije, koju su i financirali i kasnije upravljali tadašnjim predsjednikom Juščenkom, upravo Firtaš i Ahmetov preko svojih satelita-oligarha, poput Porošenka i novopečenog župana Donjecke regija Igora Kolomojskog, upravljaju ukrajinskim gospodarstvom, politikom i budućnošću.

I dok novi predsjednik razmišlja o potencijalnoj šteti od budućeg priključivanja EU, pojačavanjem tzv. antiterorističke operacije na jugo-istoku zemlje donosi joj i povećava izravnu štetu iz dana u dan. Ne mislim pri tome samo na materijalnu štetu uzrokovanu uništavanjem stambenih kuća i zgrada te infrastrukturnih objekata ili samo na ljudske žrtve, čiji potpuni broj nitko ne zna. Samo u prva dva dana nakon izbora poginulo je najmanje 50 osoba na pobunjenim područjima, a do sada se broj poginulih procjenjuje na više od 400. Gubitke trpi i druga strana, ne samo u ljudstvu, već u tehnici i dezerterstvom, pa su sve češći slučajevi napada radikalnih boraca Desnog sektora i Nacionalne garde na položaje golobradih vojnika Ukrajinske vojske koji ne žele pucati na vlastite roditelje i sunarodnjake. No ako ovaj oružani obračun s vlastitim narodom i dovede do vojne pobjede Kijeva, on će svakako rezultirati potpunim raskolom zemlje na dvije nepomirljive strane čiji će suživot biti nemoguć.

Tome će u velikoj mjeri biti zaslužni i mediji, ukrajinski, ruski, strani, birajte. Praktički je nemoguće doznati pravu istinu o jednom konkretnom događaju, a cenzura, neetičnost i kršenje novinarskih principima divljaju na svakoj strani. Uloga medija u ukrajinskoj krizi priča je za sebe, no moramo biti svjesni da se informativni rat tamo vodi davno prije njenog izbijanja. Godinama se pripremala podloga za ono što se danas zbiva, još od 1990. Upravo je te godine krenulo buđenje nacionalnog duha u Ukrajini, koji je rezultirao i preispitivanjem povijesti i odnosa sa Rusijom, tučama vjernika i otimanjem crkvi te rušenjem spomenika komunističkih vođa. Ponukan masovnim rušenjem spomenika Lenjinu Aleksandar Solženjicin tada je napisao: „…Ruše mu spomenike i pljuju po njegovoj ideologiji, ali se ne odriču teritorija koja im je dao i lenjinskih granica Ukrajine“. Mislio je pri tome čuveni ruski pisac na upravo na jugo-istok ove zemlje.

Na tom području, koje je na nedavnom referendumu proglasilo neovisnost udio ruskog stanovništa je 40-60%, tj. svaki drugi je Ukrajinac. Ne samo visoka izlaznost na njemu, već i izuzetno niska na upravo održanim predsjedničkim izborima pokazuju veliko jedinstvo tamošnjeg stanovništa oko odluke da ne dijele put i ideologiju službenog Kijeva. I na razini cijele Ukrajine tamošnje Ruse i proruse teško se može nazivati nacionalnom manjinom. Naime, prema posljednjem popisu stanovništva 17% građana te zemlje su Rusi, a čak 55% ih se izjasnilo da im je materinji jezik ruski! Unatoč takvoj dominaciji ruskog jezika, jedna od prvih odluka koju je donijela Vrhovna Rada nakon državnog udara u veljači bila je ukidanje statusa ruskog jezika kao drugog službenog u regijama, a takvih je bilo polovina, u kojima je imao takav položaj. U takvim uvjetima sukob nove vlade sa Rusijom bio je neminovan.

Zanimljivo je kako je ovakav razvoj događaja u odnosima dvaju naroda Fjodor Dostojevski prognozirao još 1877. U svom dnevniku, u studenome napisao je: „…Rusija do sada nikada nije imala, niti će imati, takve mrzitelje, zavidnike, klevetnike i čak javne neprijatelje, kao što su ova slavenska plemena, koje je Rusija oslobodila, a Evropa pristala priznati njihovo oslobođenje! …Početi će oni svoj novi život upravo s toga što će izmoliti u Evropi, Engleskoj i Njemačkoj na primjer, zaštitu i pokroviteljstvo njihove slobode, i premda će među evropskim državama biti i Rusiju, njih će opravo od Rusije i zaštiti“. Odnosile su se riječi ovog velikog mislitelja na događaje nakon formiranja Novorusije na današnjem ukrajinskom jugo-istoku, ali proročanski i točno opisuju kako Rusija, kao i Rusi i prorusi u Ukrajini doživljavaju ono što se događa u toj zemlji.