Kolumna o Ukrajini

U posljednja dva mjeseca u Kijevu sam bio šest puta! Jedini razlog tako čestih odlazaka u ukrajinsku prijestolnicu bila je Julija Timošenko tj. Predsjednički izbori u Ukrajini. Inače, Kijev od ranije pamtim po iznimnoj živosti na svim razinama: kulturnim, športskim, gastronomskim; uvijek sam tamo nalazio nešto što bi mi obogatilo sliku te sasvim posebne metropole. Pamtim ga i po masi stranaca koji su punili i hotele, ali i mnogim mjestima za zabavu. Tamo nisam bio pune dvije i pol godine, od trenutka kada je Julija Timošenko nepravedno utamničena. Sugerirano mi je da ne dolazim, jer sam prije prošlih predsjedničkih izbora radio film o Juliji. Nakon toga, prije godinu dana, napravio sam novi film i kazališnu predstavu pod nazivom "Tko želi ubiti Juliju Timošenko" (prema tekstu Hrvoja Hitreca) koja je uspješno igrana skoro mjesec dana na Festivalu u Edinburghu uz masu medijskih natpisa. Posebno nakon predstave, rečeno mi je da ne dolazim, jer mi se ne može garantirati sigurnost. Nakon što je Julija oslobođena i nakon što smo se vrlo brzo našli u bolnici u Berlinu, na njezin poziv došao sam ponovno u Kijev. Još je Majdan bio vrlo živ, Janukovič je pobjegao dva dana prije toga, ljudi su politički bili vrlo angažirani, svi su govorili o novoj viziji i budućnosti Ukrajine, osjećala se atmosfera slična onoj kakva je bila početkom 90-tih u Hrvatskoj. Julija je još uvijek hodala uz pomoć dvije štake, ali strast kojom je govorila o budućnosti svoje zemlje bila je toliko zarazna da (unatoč obvezama od ranije) nisam mogao odbiti njezinu molbu da budem blizu nje u nadolazećim izborima. Od nje i od PR stručnjaka slušao sam planove kako će se ona postaviti u novoj situaciji, što će govoriti, kome će se obraćati. Zamolio sam nekoliko izraelskih prijatelja da mi daju svoje viđenje situacije, a to sam i prenio Juliji, bez bilo kakvoga ostatka iako sam znao da će ona te savjete teško prihvatiti. Tijekom kampanje bio sam u njezinoj blizini nekoliko puta, na susretima s ljudima u Kojevu, ali i u Dnjepropetrovsku, Lavovu i Odesi. Iako je svugdje bila sjajno primljena, slutio sam da su (na žalost) savjeti mojih Izraelaca, stručnjaka za politički PR, bili točni. Oni su predlagali da Julija nikako ne ide na ove izbore, jer bez obzira tko će biti izabran, nema velikih šansi da sredi stanje. Njihov je prijedlog bio da se odmori, izliječi i nakon godinu, dvije, ponovno aktivno uključi u politiku. Od početka kampanje, imao sam osjećaj da su šanse za pobjedu vrlo male, gotovo nikakve, ali kako ne spadam među one koji bi iz bilo kojih razloga ostavili prijateljicu koja se bori za nešto što joj je sveto, do kraja sam ostao uz nju. Bio sam i u nedjelju na dan izbora uz nju, na pozornici, zajedno s petnaestak najbližih joj osoba, kada je komentirala pobjedu Petra Porošenka.

Izbori su iza nas, Ukrajinci su se odlučili za kandidata koji ima vrlo neobičnu prošlost: oligarh židovskoga porijekla koji je bio ministar u nekoliko vlada uključujući i onu zadnju, Janukovičevu, koji je upravo tijekom služenja u toj vladi svoje bogatstvo povećao čak četiri puta, koji ima nekoliko bliskih prijatelja čija se imena i fotografije nalaze na različitim svjetskim tjeralicama, čiji se bitan dio poslovnoga carstva nalazi u Rusiji, koji... ima toga dosta, ali narod je izabrao i vrijeme će pokazati koliko je bio u pravu. Ono što sam se pitao tijekom te nedjeljne večeri kada su sve ukrajinske tv postaje pokazivale slavlje novoga predsjednika, bile su dvije stvari: što Porošenkova pobjeda znači za Ukrajinu i njezine EU snove i zašto je kriza u toj zemlji u Hrvatskoj tretirana na meni potpuno nevjerojatan način?

Novi predsjednik u kampanji je stalno govorio da će prodati svoje poslove i da će potpisati dokument koji garantira da se Ukrajina okreće Europskoj uniji; da želi normalne odnose s Rusijom, ali da je njihova, ukrajinska budućnost europska. Koliko je to točno vrlo brzo će se vidjeti, jer je rok za taj potpis konac lipnja. Majdan još nije "rasformiran", još uvijek su tamo šatori, veterani Majdana još uvijek čekaju prve konkretne poteze novoga šefa države i oni neće tolerirati bilo kakve odgode. On je najavio i skore parlamentarne izbore: do konca godine. Ukrajinci mnogo očekuju, ali ih je povijest naučila da budu vrlo oprezni kada su u pitanju obećanja njihovih političara. Ono što je vrlo dobro u ovome slučaju jest činjenica da će se sve vrlo brzo vidjeti. I to da li će Ukrajina uistinu ići prema Europi ili je to bilo tek izborno obećanje kao i realizacija obećanja o prodaji svojih tvornica čokolade i izlaska iz mnogih poslova kojima se bavio.

Julija Timošenko jedino budućnost svoje zemlje vidjela je i vidi u totalnom povezivanju s Europom. Ona vrlo respektira Rusiju s Putinom na čelu, ali njezina je orijentacija oduvijek bila prema zapadu, nikako prema istoku. Ona vrlo dobro zna što za Rusiju znače tvornice u istočnoj Ukrajini, ali isto tako nikada nije dovodila u pitanje da se radi o ukrajinskim tvornicama, nikako o ruskome protektoratu. Njezina najveća politička strast bila je i bit će okretanje Ukrajine prema nečemu što je prirodno: prema zapadu kojemu ona povijesno i na svaki drugi način pripada. Ona je uvijek naglašavala da je Ukrajina teritorijalno najveća europska zemlja koja mora imati totalnu samostalnost u odnosu na Rusiju, ali budućnost ne vidi u integracijama s njom nego s EU, uključujući i članstvo NATO-u. Ove ideje u anketama je podržavao je i najveći postotak Ukrajinaca. Što će od svega ovoga ostvariti Petro Porošenko, vidjet će se. Osobno mislim da će napraviti sve da se planovi približavanja EU što više odgode. Ako se to desi bit će zanimljivo vidjeti kako će obrazložiti svoje stavove, kao i kako će reagirati majdanovci.

Iako me malo toga može iznenaditi kada su u pitanju hrvatski mediji i političari, ipak sam mislio da će u slučaju događanja u Ukrajini komentari i stavovi biti nešto drugačiji od onih koje smo gledali i slušali, da će biti koliko-toliko realni, bez navijanja. Po njihovim reakcijama činilo se da je Ukrajina negdje u Africi, ako ne na nekom drugom planetu. Toliko nesuvislih i netočnih informacija o povijesnim činjenicama, toliko pristranosti i navijanja protiv onoga što se u Ukrajini stvarno dešavalo i toliko pro-ruskih i anti-ukrajinskih stavova, stvarno nisam očekivao. A radilo se o tzv. uglednim novinama i tv postajama i najvišim državnim dužnosnicima. Činilo mi se kao da se radi o vladi i medijima ako ne Srbije, onda svakako tzv. Repuiblike Srpske. Zašto je tomu tako, teško mi je racionalno objasniti. Naime, ne vjerujem da u današnjem svijetu čovjek može ostati bez točne informacije, osim ako ne gleda ili ne čita samo jednu (ovaj put pro-rusku) stranu. Dugo bi trajalo nabrajanje svih nesuvislosti i pro-ruske promidžbe kojima smo bili izloženi zadnjih mjeseci od strane naših "dobro obavještenih" izvora.

Iz Kijeva sam otišao u ponedjeljak poslije podne. Prije toga, oko podne otišao sam se oprostiti od Julije u njezin ured. Razgovarali smo nešto više od pola sata. Najvažniji dio razgovora svodi se na kratki zaključak koji mi je Julija rekla na samome kraju toga susreta. On bi bio otprilike slijedeći:" zadnje tri godine bila sam izolirana, bez bilo kakve mogućnosti kontakta sa svojim narodom. Narod se promijenio. U vremenu koje slijedi pokušat ću pronaći jezik komunikacije između moga naroda i mene. Nadam se da ću ga naći i da ću i dalje moći služiti cilju koji mi je iznad svega: bolja situacija za moju zemlju i za ljude koji ovdje žive." S obzirom da Julija još nije napunila 55, uvjeren sam da je pred njom još mnogo izazova koje će znati okrenuti u korist Ukrajine i Ukrajinaca.