Kampus: dobra ideja koja i dalje nije ništa više od ideje

Kako da dođem do kampusa?, zovem prijateljicu s Hrvatskih studija jer shvaćam da nemam pojma kamo treba ići. Nabraja mi nekoliko opcija i ja se odlučujem za autobus 215 koji kreće s Kvaternikova trga. Sedma stanica od Kvatrića i izlazim iz autobusa.

Očekivala sam da će sa mnom izaći još netko od studenata, ali nema nikoga. Cesta je prazna, samo pokoji automobil projuri tu i tamo. Na nepoznatom sam kraju grada, izgleda dosta pusto, a ispred mene je nekakva šuma. Kampus. Tu je nekad bila vojarna, što nije teško primijetiti. Sve je, uglavnom, još tako. Nekako vojno.

TUŽNA SLIKA

Prolazim pokraj porte i ulazim u Znanstveno-učilišni kampus Borongaj.

I dalje sam sama na dugoj cesti, osušeno drveće oko mene i tu i tamo pokoja ruševna građevina. Očekivala sam mnoštvo studenata koji prolaze, ali ništa od toga. Prošlo je nekoliko automobila, a onda i autobus 268. To je ona druga opcija, koja vozi u dio kampusa sagrađen za studente.

Davne 2007. godine prva faza gradnje kampusa je završena i od tada je na ovom, istočnom dijelu grada, nekolicina fakulteta. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i Hrvatski studiji potpuno su smješteni na Kampusu. Fakultet prometnih znanosti značajan dio djelatnosti provodi u četiri objekta na Borongaju, dok je dio smješten na još tri lokacije izvan Kampusa. Ekonomski fakultet koristi jedan objekt za stručne studije. Pravni fakultet i Rektorat koriste dio prostora za svoj arhiv. U sklopu kampusa sagrađena je i menza, Restoran Borongaj, a tu je i SRCE. Njegov manji, ali značajan dio djelatnosti. Prije godinu dana otvorena je i nova zgrada Bicro Biocentar d.o.o.

Navodno, tu je oko 4500 ljudi. Studenata i djelatnika. Ali ja se osjećam usamljeno.

Na jednoj klupici pokraj parkinga ispred ERF-a napokon ugledam dvije djevojke. Studiraju logopediju. Pitam ih kako im je na Kampusu i one mi isprva nesigurno govore da im i nije nešto. Nakon nekoliko minuta počinju govoriti slobodnije. Pet godina su na kampusu i jedva čekaju otići.

“Predaleko je, preloše je povezano. Često moraš doći mnogo ranije na faks. Puno putuješ jer je ovo na kraj svita”.

“Ja krećem sat i po vremena prije faksa s Trešnjevke.”

“Nemamo kafić, imamo samo onaj u menzi koji radi do četiri. Ne možeš ni pušit’ unutra. Ma, ni pekaru nemamo nikakvu.”

“Nemamo di pojesti između predavanja, ako menza ne radi.”

“I osuđeni smo na kavu iz automata.”

“Popodne ništa ne radi...”

MUKE S PROMETOM

U menzi na Borongaju, o kojoj djevojke govore, postoji jedan mali kafić. Petkom mu je radno vrijeme samo do 14.30. Na kampusu je i jedan kiosk koji radi od ponedjeljka do petka do 15 sati. To je sve što imaju. Nema niti jednog bankomata. Ističu mi to studentice, ali i dekanica ERF-a, prof. dr. sc. Antonija Žižak te dekan Fakulteta prometnih znanosti, prof. dr. sc. Hrvoje Gold. Oni su na upit o stanju na kampusu sastavili zajednički odgovor. Istaknuli su da im je jako drago što se netko zanima za to kako im je tamo.

“Objekti i prometnice unutar Kampusa nisu dovoljno dobro označeni, što svake godine u vrijeme upisa novih generacija studenata dovodi do lutanja po Kampusu”, pišu.

“To su sve nedostaci, a prednosti ne vidim”, nastavlja studentica.

“A ono, kao…”, razmišlja druga. Njihova razmišljanja se nižu.

“Dobra je ideja u pozadini. Da ovo bude studentsko naselje. S domovima, kafićima, fakultetima. Da studenti ovdje ne samo studiraju nego i žive.”

“Ali ništa od toga, pa svejedno.”

Što dulje govore, sve više uočavam frustraciju. Prepričavaju mi neke anegdote, a najdraže su im one koje se tiču prijevoza.

“Bus rikne nekad. A dok dođe ta pomoć ZET-ova…Onda ideš na tramvaj.”

“Pješke ti do tramvaja treba 20 minuta.”

“I ako propustiš bus, ne možeš stići na predavanje.”

“Jer vozi svakih 20 minuta.”

“Ja sam danas propustila bus i zakasnila zbog toga na vježbe. Sreća da se profesor ne ljuti.”

“Ali nekim profesorima ne možeš kasniti… Da, mi smo vrlo nezadovoljne.”

Prva mi govori da je, kad je upisivala fakultet, vidjela slike kako bi kampus trebao izgledati kada gradnja završi. Bila je oduševljena. Međutim, ništa od toga nije realizirano.

Kampus Borongaj trebao je izgledati baš poput pravih zapadnih kampusa. O tome smo u Globalu pisali prije godinu dana. Slali smo upite Gradu Zagrebu i Sveučilištu, ali nikad nismo dobili odgovore na pitanja koja su se odnosila na početak druge faze gradnje kampusa.

Arhitekt Hrvoje Njirić, koji je dobio prvu nagradu na natječaju 2011. godine, od kampusa je htio napraviti malo studentsko čudo. Urbanistički plan uređenja završen je 2013. godine i Skupština Grada Zagreba ga je prihvatila kao službeni planski dokument. No Njirić nam je ponovno potvrdio da ni s kim od mjerodavnih nije razgovarao o daljnoj provedbi zamišljenog. Grad Zagreb ponovno do izlaska broja nije odgovorio na upit, iako je pročelnik gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, Ivica Lovrić na Smotri Sveučilišta u studenome javno spomenuo Kampus i kazao da taj projekt treba redefinirati.

ZJAPI PRAZNO

“Meni je ovo općenito dosta depresivno. Nema ljudi”, slegne ramenima prva studentica ogledavajući se oko sebe.

“Uvijek je ovako, nema nikoga...”

“U 9 ujutro bude špica i jedva stanemo u bus pa smo ko krumpiri.”

“Ne staneš nekad u bus.”

“Pa se vrata ne mogu zatvoriti, pa čekamo pola sata.”

“A da ne govorim da pokaz moraš imati.”

Šteta, razmišljam. To je golem prostor. Kampus ima 92,8 hektara zemljišta. To je otprilike dvadesetak puta više od Botaničkog vrta. Čak 35.000 studenata trebalo bi tu biti smješteno kada gradnja završi. Ako završi. Pogled mi ne doseže do kraja kampusa. Samo je mali njegov dio iskorišten. I dekani fakulteta najveću prednost kampusa vide upravo u prostoru.

“Kampus ima perspektivu razvitka u najkvalitetniji kampus u ovom dijelu jugoistočne Europe”, kaže doc. dr. sc. Marjan Ninčević, povjerenik za nastavu i studente na Hrvatskim studijima.

Već se gotovo deset godina o projektu Kampusa Borongaj govori kao o najvećem ulaganju u obrazovanje u posljednjih 150 godina. No ulaganja baš i nema.

Stvarno je pomalo depresivno. Pusto. Razveselim se kad ugledam skupinu mladića ispred Prometnog fakulteta. Znakovi života. Hodam prema menzi. Ispred nje sretnem jednog studenta ekonomije. Njemu je ovo prva godina na kampusu. Kaže da mu je sasvim u redu tu. Zasad. Pridružuje mu se kolegica pa se sjete što im se ipak ne sviđa.

“Mi smo iz Ivanića pa idemo na Trnavu i prolazimo po blatu kada dolazimo”, smiju se. Oni dolaze tramvajem. Prometna povezanost svima je prva stvar koju smatraju nekvalitetnom.

BEZ MJESTA ZA ODMOR

“Prometna povezanost svedena je na jedan autobus koji kruži između Kampusa i Čavićeve ulice svakih 20 minuta od 7 do 20 sati. Studenti i djelatnici koji dolaze iz istočnog dijela grada koriste nezaštićeni prijelaz preko željezničke pruge i Nove Branimirove što je stalni sigurnosni problem“, ističu dekanica ERF-a i dekan FPZ-a.

Menzu doživljavam kao najveselije mjesto ovdje. Šarena je i puna ljudi. Čista suprotnost vanjštini kampusa.

Tu susrećem malu skupinu studenata Hrvatskih studija s kojima započinjem razgovor.

“Sviđa mi se na Kampusu. Atmosfera je dobra. U početku mi se nije svidjelo što sam usred šume i nemam ništa osim ovog kafića i menze”, govori jedna od njih, Paula.

Ističe da je u ljetnom semestru mnogo ljepše. Zbog vremena.

I oni mi govore o prometu. Nedostaje im i neko mjesto u kojem mogu boraviti u slobodno vrijeme.

“Moglo bi se napraviti više dnevnih boravaka. Imamo mjesta samo u knjižnici gdje nema mjesta dok su kolokviji i užasno je zagušljivo”, nastavlja Paula.

Stanke im znaju trajati i po tri sata, objašnjavaju mi.

“One zgrade, gdje su udruge za Hrvatske studije, mogle bi se malo renovirati. Baš su ko psihijatrijske bolnice s rešetkama i prozorima.”

Nakon ručka ova me skupina studenata odvodi do zajedničke prostorije jedne od udruga Hrvatskih studija. Izvana taj objekt izgleda ruševno. Sve je polomljeno i nije mi jasno kako itko može boraviti unutra, ali onda me odvode u sobicu koju su uredili poput dnevnog boravka. Slatko je i domaće. Veliki stol, stolci, televizija i kauč. Tu se okupljaju i razgovaraju. Još malo razgovaraju o fakultetu, pale cigaretu za cigaretom i čekaju sljedeće predavanje.

Kada ih napokon napuštam, odlazim prema 215-ici. Putem razmišljam kako je ovo mogao biti pravi mali studentski grad. Zamišljam sportsku dvoranu, uređene parkove, nasmijane studente i studentski dom. Sve je to tu trebalo biti. A možda jednom i bude. Pa se više nitko i ne sjeti da je ovo nekad bila vojarna. Podižem pogled i u prolazu ugledam vojnika koji me vraća u stvarnost.