‘Lijepo je kod kuće, ali grad je grad’

Kada dođu u veliki grad i usele se u stan, domsku sobu ili garsonijeru, mladi su spremni započeti život o kojem toliko dugo slušaju - život u velikom gradu, pun iznenađenja, dobrog provoda i beskrajnih mogućnosti. Ako im se pruži prigoda za odlazak u inozemstvo, zašto ne? Veliki gradovi često oduševljavaju one koji su odrasli u malim mjestima, ali se unatoč tome vole, kad god to mognu, vratiti u svoje malo mjesto.

Ana Šalinović upisala je francuski i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zadru, gdje joj se pružila prigoda da treći semestar provede u Francuskoj u sklopu Erasmus projekta razmjene studenata.

“Nama je normalno kad netko kaže – naravno da sam odlučila otići. Smatram da nam je odlazak iz Lijepe Naše velikim dijelom nametnut od medija, često i roditelja pa i prijatelja. Iskreno, za dio života sam sigurna da ću ga provesti u inozemstvu, a onaj drugi dio, željela bih i nadam se da ću provesti u domovini, konkretno u Zagrebu. Proces metropolizacije je učinio svoje, pa i mene, kao i velik dio mojih vršnjaka, vuče u Zagreb”, kaže Ana. Ipak, uspjeh ne jamči samo grad pun mogućnosti, smatra Nede Vodanović.

“Mislim da se može uspjeti u velikom gradu ako si dovoljno ambiciozan i trudiš se, ali ako netko ode studirati u veliki grad i misli da će mu samo to donijeti karijeru i novac, gadno se prevario”, objašnjava Nede.

Stavovi kako u malom mjestu nema mogućnosti za mlade, nažalost, velikim su dijelom istiniti. Pa ipak, svi studenti koji studiraju u velikim gradovima “bježe kući”, u svoja mjesta, čim uhvate prigodu.

“Život u manjem mjestu u kojem sam odrasla znatno se razlikuje od života u Zagrebu, gradu koji nudi mnogo veće mogućnosti za mlade i stare, kako poslovno tako i socijalno. No, svejedno, svi moji prijatelji pa tako i ja, kad imamo nekoliko slobodnih dana vraćamo se kući jer nam treba predah od svih tih mogućnosti i ispunjenosti dana u Zagrebu, te povratak kući gdje je jedina mogućnost kava s prijateljima”, govori Ana s početka priče.

Patricia Španje studentica je fizioterapije na Fakultetu zdravstvenih studija u Mostaru i dodaje kako joj nedostatak raznih mogućnosti odgovara samo kratko.

“Imam sve što mi treba u Mostaru, a fakultet i obveze na njemu ne dopuštaju mi bježanje kući svaki vikend. Čak i kada dođem upadnem u neku dosadnu rutinu ispijanja kava, što mi se nikada ne događa u Mostaru. Mislim, lijepo je biti doma, ali lijepo je biti doma nekoliko dana. Nakon toga, moram se vratiti cjelodnevnim obvezama, inače se osjećam nekorisno, a to nije lijep osjećaj”, kaže Patricia.