‘SUBV’

Kada sam uz svoje ime na rezultatima natječaja za smještaj u studentske domove za akademsku godinu 2015./2016. u zadnjem stupcu vidio ono “SUBV”, pomislio sam si: “Ok, barem to!”.

No ubrzo je krenula potraga za alternativom jer, iako ne živim u gradu jako udaljenom od Zagreba, zbog brojnih sam si (ne)studentskih obveza morao naći smještaj. Dvije godine stanovanja u domu bile su dovoljne da zavolim takav način života.

Pretražujući online oglasnike i raspitujući se među prijateljima i kolegama, shvatio sam da za manje od 1300, 1400 kuna nije moguće pronaći najosnovnije opremljen stan. Tada sam se ponovno sjetio one skraćenice “SUBV” i napokon zaista shvatio da je ta “SUBV” 400 kuna.

400 KUNA?!

Počela mi se dizati kosa na glavi uz brojna pitanja: Pa što da radim s takvom sićom? Kako da si pokrijem samo smještaj (da ne govorim i ne pomislim o trošenju novca na svakidašnje potrebe)?

Ne samo da će nam taj #superubercoolnovi dom, koji ćemo dobiti do Božića (ne napominjući koje godine), naplaćivati 600 ili 700 kuna nego bismo još valjda trebali biti zahvalni i ponizni jer su nam dali tih 400 kuna.

I što s 400 kuna SUBV-a? E, lijepo, kud koji mili moji, snalazite se kako znate i umijete, mišljenje je to koje, očito, prevladava u vrlim nam institucijama državne uprave zaduženim za obrazovanje i životni standard učenika i studenata.

Kako su to oni, molim te, izračunali da bi nama “SUBV” od 400 kuna trebao biti dosta za dvadesetak, tridesetak dana života u Zagrebu?!

Ma znate što, snaći ćemo se! Evo, nas nekoliko sretnih dobitnika famoznog “SUBV-a” u iznosu od velikodušnih 400 (slovima: četiri stotine/četiristo) kuna, udružili smo snage i odlučili iznajmiti raskošan penthouse na Pantovčaku.

Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, u našem slučaju, “SUBV” do “SUBV-a” – penthouse na obroncima Zagrebačke gore. Da, ponekad je u gorko-slatkom studentskom životu sarkazam jedini izlaz.