Uz Feniksa, Sokola i Naciku vraćaju djeci osmijeh na lice

Koliko se može učiniti uz trud i upornost pokazuje priča o studentima i drugim ljudima dobre volje koji su odbili biti samo promatrači, te su odlučili uzeti stvari u svoje ruke i osnovati udrugu za terapijsko jahanje. Imanje smješteno u Markovu Polju petnaestak kilometara od Zagreba mjesto je radnje, a glavni su likovi terapijski konji Feniks, Sokol i Nacika, dok se o cijelom imanju brine dvadesetak volontera udruge Don Kihot koja već pet godina pomaže djeci s teškoćama u razvoju.

„Nekolicina nas odvažila se započeti donkihotovsku avanturu, trseći se pokazati svijetu kako smo zamislili povezati konje i ljude“, objašnjava predsjednica udruge i inicijatorica programa Anamarija Levak. U ljeto 2009. godine pet je studentica nakon višegodišnjeg volontiranja u udruzi Krila odlučilo da je vrijeme za nove izazove te su se pridružile udruzi Pegasus u Šibeniku.

NOVAC JE BIO MANJI PROBLEM

„Shvatile smo da nam treba promjena u načinu rada te smo odlučile promijeniti udrugu što se pokazalo sudbonosnim“, objašnjava Levak koja je tada bila studentica na Učiteljskom fakultetu. Nakon dvomjesečnog volontiranja odlučila je osnovati vlastitu udrugu s Ivanom Manenicom, studenticom kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), Mateom Drempetić i Ivanom Jandroković s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF) te studenticom kineziologije Majom Severović.

A novoosnovanoj udruzi za terapijsko jahanje Don Kihot prva su dva konja došla upravo iz Pegasusa. Studentice su odlučile kupiti ždrijebe Fenkisa i same ga odgojiti da postane terapijski konj.

„Godinama smo gledale kako drugi to rade te smo željele spojiti znanje s našim idejama i vidjeti jesu li ispravne“, objašnjava Levak koja tvrdi da su za odgoj dobrog terapijskog konja ključne ljubav i briga. U isto je vrijeme na prodaju bio i Feniksov “djed” Sokol, kojeg su također odlučile kupiti da bi što prije mogle započeti s terapijom.

Za realizaciju projekta bili su im potrebni i novac i odgovarajući prostor, a inicijatorice je iznenadilo koliko je teže bilo riješiti pitanje smještaja. Početnih 20.000 kuna za kupnju konja skupile su donacijama privatnih osoba, prijatelja i znanaca. No unatoč tome što je udruga narasla za nova dva člana, smještaj je i dalje bio glavni problem.

Prva lokacija udruge bila je na Medvednici, nakon čega je godinu i pol provela u Štakorovcu, pedesetak kilometara od Zagreba. Zbog loše povezanosti, uslijedilo je preseljenje u Popovec. Ipak, kao najbolje rješenje pokazalo se imanje u Markovu Polju, gdje udruga djeluje već godinu dana. Prostor im je bez naknade ustupila obitelj koja ga trenutačno ne koristi, uz uvjet da ga održavaju.

VRIJEDNI VOLONTERI

„Na početku smo imale samo dobru zamisao, volju i srce, a u pet godina postojanja Udruge pokazalo se da upravo te tri stvari određuju i pokreću Don Kihot“, komentira Levak prve godine djelovanja. U međuvremenu su osnivačice završile fakultete i još se intenzivnije posvetile udruzi. Ivana Manenica koordinatorica je i odgovorna za rad s konjima, Matea Drmpetić je supervizorica terapija, a Maja Severović organizira događanja za prikupljanje donacija. Jedino se Ivana Jandroković u međuvremenu posvetila drugim obvezama. No udruga iz dana u dan raste. Za početak, Nacika je najnoviji konj koji je odnedavno u udruzi. Udomljen je bez naknade jer je u Krilima umirovljen.

Udruga je 2013. godine prvi put dobila i pravo zapošljavanja putem javnih radova uz potporu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Uz pomoć Burze rada udruga je predložila projekt koji je prihvaćen te je na godinu dana zaposlen jedan psiholog i dvoje radnika za pomoć u terapijama. Ipak, glavninu udruge nose njezini volonteri, entuzijasti i zaljubljenici u konje i cijeli projekt, kojih je trenutačno dvadesetak.

Najčešće je riječ o studentima, među kojima su i Marita Mučić s biologije na PMF-u te Maja Vuga s ERF-a. Obje su studentice 3. godine, a uz sve studentske obveze četiri puta na tjedan po šest sati vode terapijsko jahanje, brinu se o konjima, uređuju imanje te obavljaju sve ostale potrebne zadatke.

„Motivira me prije svega osjećaj da pridonosim nečemu vrijednom i tako ne samo da pomažem drugima nego razvijam i sebe samu“, ističe Marita Mučić. Maja Vuga pak objašnjava da ju je u Don Kihot dovela ljubav prema konjima i pomaganju drugima što joj je vezano i uz profesiju.

DONACIJA 100 KUNA PO TERAPIJI

Što se tiče provođenja terapija, Anamarija Levak ističe da je zanimanje jako veliko, a donacija po terapiji je 100 kuna. Roditelji za udrugu najčešće doznaju usmeno, a prije nego što se uključe u program potrebno je ispuniti pristupnicu. Nakon riješene papirologije čeka se slobodan termin kako bi se dijete uključilo u program. Svaka je terapija individualna s obzirom na djetetove potrebe i teškoće.

Prihod od terapije jedini je koji udruga ima i pokrivanje svih ostalih troškova na njima je samima. Stoga se često organiziraju događanja kojima se skupljaju donacije, a udruga sudjeluje i na raznim manifestacijama gdje se predstavlja.

Unatoč brojnim preprekama s kojima se udruga susretala i još se susreće, njezin je rad veoma uspješan. Osnivačice smatraju da su pokretanjem udruge uspjele ostvariti svoju zamisao da ništa nije nemoguće i upravo zato vrijedi raditi i dalje na rastu i razvoju Don Kihota.