U tjedan dana, četiristo volontera za žrtve poplava

Petak ujutro. Jedva sam ustala iz kreveta i po staroj „dobroj“ navici nisam ni oči otvorila, a već sam upalila laptop i počela čitati portale. Šokirala sam se vijestima koje su dolazile iz moje zemlje. Naslovi poput „Nestalo čitavo selo u 5 minuta“, video uratci gdje se vidi kako cijela željezna konstrukcija mostra plovi po rijeci, kuće poplavljene do krovova, stalno su se ponavljala imena Doboj, Maglaj, Odžak, sve poplavljeno, tisuće ljudi ostalo bez ičega...Sve me to jako rastužilo jer je većina tih ljudi već jednom ostala bez ičega prije nešto više od 20 godina i sada ponovno proživljavaju isti scenarij. Opet ostali bez ičega prepušteni sami sebi i nemoćni da spase ono što su gradili drugi put u životu.

Spremila sam se, sjela na tramvaj te nastavila na mobitelu čitati o poplavama, stanju u Bosni i jednostavno nisam mogla prestati. Išla sam na svoje vježbe u Suvag, a kada sam svratila u kafić kod našeg faksa srela sam prijatelja s kojim sam sjela popiti na brzinu kavu prije vježbi. I on je dolazio iz susjedne Bosne i užasnuti smo prepričavali sve ono što smo vidjeli na internetu i shvatili smo da ni ne možemo uopće zamisliti što ti ljudi dolje proživljavaju. U jednom trenutku on je rekao: „Hajmo nešto pokrenuti, pomoći tim ljudima.“ Napravili smo grupu pod nazivom „Humanitarna pomoć Bosni i Hercegovini“ jer u tom trenutku Slavonija još nije bila poplavljena. Pozvali smo svoje prijatelje za koje smo znali da studiraju u Zagrebu, a dolaze iz BiH, u grupu i dogovor je brzo pao. U nedjelju od 10 do 17h studenti će prikupljati pomoć na Savi u plesnoj dvorani skupljati pomoć za stanovnike koji su pogođeni poplavama. Na početku akcije odmah smo dobili zeleno svjetlo upravitelja doma Boženka Ćosića kao i sanacijskog upravitelja Studentskog centra Peje Pavlovića. Akciju su najavili i portali srednja.hr i esava.info te su studenti dijelili informacije o akciji na svojim profilima. Konkretno, fotografija na mom profilu te poziv na akciju uz rečenicu „Ne volim humanost koja se sastoji u promatranju patnje“ 3 sata nakon objave je imala je 110 dijeljenja. Moć društvenih mreža ponovno je potvrđena. Iskreno, mislili smo da će tu nedjelju samo studenti biti ti koji će donositi pomoć. Međutim, stvari su se drugačije počele odvijati. Našli smo se u nedjelju u 9 sati nas petero, otvorili prostoriju, isprintali „plakate“ i akcija je mogla početi. Već u 10 sati u dvorište doma počeli su pristizati automobili puni različitih potrepština, hrane, higijene, obuće, odjeće...To nas je iznenadilo i pitali smo se kako su ti ljudi uopće doznali da mi skupljamo pomoć na Savi.

Ubrzo više nije bilo vremena ni za kakva pitanja nego se sve odvijalo tolikom brzinom da sam taj cijeli dan bila pomalo šokirana cjelokupnom situacijom. Toliko studenata spremih pomoći, toliko nesebičnih ljudi koji su od srca donosili onoliko koliko su imali, toliko predivnih obitelji koji su sa svojom djecom dolazili, donosili pomoć, razgovarali s nama o nesreći koja je pogodila stanovnike susjedne države...Taj dan mi se u sjećanje urezao trogodišnji dječak koji je nosio društvene igre i govorio tati:“Tata, oni više nemaju nikakvih igračaka pa ću im ja dati svoje da budu sretni i da se mogu igrati.“ Dijete nas je sve ostavilo bez teksta.

Pristizali su studenti koji bi donosili svoju pomoć i svi su imali isto pitanje, a ono je glasilo „Mogu li što pomoći?.“ Za sve je bilo posla i svi koji su taj dan došli samo na sat vremena, ostali su 5,7 pa i 13 sati jer nisu mogli otići. Svi su se osjećali potrebnima da budu tu i dadnu sve od sebe kako bi nekom pomogli.

Ljudi su dolazili masovno cijeli dan. Plesna dvorana je postala premala za sve te stvari koje su donirane, 30-ak studenata, volontera je radilo i razvrstavalo tu robu, hranu, vodu, higijenu. Svi su imali posla i nisu stajali s radom.

Kako smo vidjeli da se bliži 17h i zamišljeni kraj naše akcije, odlučili smo i zbog velikog odaziva ljudi koji su donosili pomoć, ali i zbog velikog broja studenata koji su došli pomagati akciju, produžiti taj dan akciju na 21 sat, a navečer sazvati sastanak volontera i vidjeti hoćemo li dalje nastavljati. Taj dan je već i Slavonija bila poplavljena i znali smo da smo potrebni i ljudima u Slavoniji i u BiH. Skupilo se oko 50 volontera na sastanku i tada smo znali. Idemo dalje s akcijom do kraja tjedna.

Prvi šleper od 7 tona u ponedjeljak smo već napunili i osjećaj je bio poseban. Vidjeti pun kamion stvari koji su ljudi samo u jednom danu donijeli i vidjeti odlazak tog kamiona te znajući da će uskoro nekome naša pomoć stići bio je neprocjenjiv. U ponedjeljak smo se našli s predstavnicima Studentskog zbora u Zagrebu te predstavnicima fakulteta jer su taj dan već bile pokrenute akcije na većini fakulteta te smo se dogovorili da će dvorana Pauk na Savi biti centralno skladište svih studenata. Akciju smo nazvali „Studentski val pomoći“ i narednih 7 dana naših života bilo je obilježeno „poplavama.“

Ljudi su i dalje pristizali, donosili sve što su mogli, sve što su imali. Pokazalo se da smo nacija velikog srca spremna pomoći kako susjedu i prijatelji, tako i onom neznancu koji živi tamo negdje na istoku Slavonije ili tamo negdje u srednjoj Bosni. Nije važno kome, bilo je važno samo da se pomogne.

Slatke muke koje smo imali tijekom akcije su bile poput nedostatka kutija, pa animiranja cijelog Zagreba i zvanja svih centara koji postoje kako bi nabavili kutije. Međutim, kako smo studenti i nemamo auta „problem“ je bio kako otići po te kutije, pa smo jedan dan samo uzeli kolica i išli od trgovine do trgovine, od pekare do pekare i tražili kutije. Svi su se trudili pomoći nam i kutija po kutija napunili smo sva kolicia i sretni se vratili u naše skladište. U jednom trenutku nestalo je markera, ljepljivih traka, vreća. Međutim, zahvaljujući svm donatorima uskoro su naše „muke“ bile riješene. Zaista, koga god smo nazvali i tražili pomoć kako bi naši volonteri mogli raditi dobili smo potvrdan odgovor. Donatori bi donijeli i često ostajali bez teksta kada bi vidjeli koliko studenata radi, kako razvrstava, koliko ljudi donosi pomoć. Iako nam se tada činilo da ništa nije dobro organizirano sada kada promatramo i razgovaramo vidimo da je zapravo bilo bolje nego što se činilo. Podijeljeni smo bili po sektorima, prijem robe, higijena, hrana, odjeća, obuća, posteljina, ostalo...Imali smo i odjel za logistiku koji je obavljao lavovski posao i rješavao i ono što je nerješivo. Pa i Dj-a i razglas. 

U sedam dana koliko je trajala akcija, ponosna sam što mogu napisati i reći da je više od 400 volontera, studenata prošlo kroz Savu, dvoranu Pauk. Svi su ti ljudi dali dio sebe za tu akciju. Većina studenata koja je dolazila volontirati nije se međusobno znala, međutim disali su i radili kao jedno. Vladalo je jedno zajedništvo i nikakvim negativnim mislima ili podjelama tu nije bilo mjesta. Cilj se znao-dati sve od sebe i pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Uskoro su pali i interni nadimci, nova prijateljstva su stvorena, a i nove ljubavi rođene.

Slali su se paketi i paketi pomoći svaki dan, kamioni i kombiji su vozili,naši volonteri išli su na teren dijeliti pomoć, a ljudi u Zagrebu su i dalje donosili, studenti razvrstavali i „radno vrijeme“ nije postojalo. Dolazili smo oko 7, pola 8 ujutro pa kako bi mi rekli „do kraja.“ A kraj je obično bio oko 23,24 sata. Mjesta u koja smo slali našu pomoć su Županja, Cerna, Otok, Vinkovci, Tuzla, Maglaj, Doboj, Orašje, Domaljevac, Banja Luka...

Više od 105 tona pomoći je otišlo za najugroženija područja sa Save, iz dvorane Pauk.

U subotu smo organizirali završno druženje i podjelu zahvanica svim volonterima koji su sudjelovali u akciji. Osim volontera, druženju su se odazvali i upravitelj doma na Savi Boženko Ćosić, uprava Studentskog centra, ali i novoizabrani rektor Damir Boras.

Tih 7 dana za većinu studenata njihovi svakodnevni životi su stali. Fakultet, izlasci, kave nisu bili na pameti tih dana. Jutro, dan i noć provodili smo razvrstavajući pomoć, utovarajući i istovarajući stvari iz kombija i većini nas skladište je tih dana postalo dom. Ono što sam ja naučila iz ove akcije je koliko su „mali“ ljudi zapravo veliki, koliko je naš narod spreman pomoći kada je najteže i potvrdila sam ono što sam oduvijek mislila, a to je da su studenti pokretačka snaga društva. Studenti su bili ti koji su prvi pokrenuli akciju, bili primjer i poticaj drugima da to i oni naprave i bili su i disali su kao jedno. Radili su svi zajedno s jednim ciljem-pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Jesu li to uspjeli, procijenite sami.