Na udaru ekstremnih konzervativaca, ali i površnog novinarskog izvještavanja

Dobro je, barem ove godine ne bacaju cigle na nas, rekla je jedna sudionica 13. Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pridea dok je skupina u pratnji policije prolazila Gundulićevom ulicom. Povorka dolazi u park Zrinjevac gdje počinje javni skup “Na pravoj strani povijesti”. Tog subotnjeg toplog poslijepodneva središte Zagreba obojile su, među ostalim, zastave anarhofeminizma, androgenosti i panseksualnosti, a policija nije zabilježila nijedan izgred. Sudeći po tome da izgreda nije bilo ni na povorci koja se održala u Splitu, može se očekivati da će se slične povorke uskoro održavati bez policijske pratnje. Znači li to da se hrvatska javnost dovoljno senzibilizirala za pitanja rodnih i drugih manjina? Lezbijke, gay, bi, transeksualne, interseksualne i queer osobe, njihove obitelji i prijatelji ove godine marširaju „za prava svih potlačenih“, kako u središnjem govoru Pridea 2014. ističu Ana Brakus, koordinatorica Zagreb Pridea, i Marin Berović, član Organizacijskog odbora Povorke ponosa. Na kraju govora dodaju da „biti na pravoj strani povijesti znači biti na strani onih obespravljenih, nevidljivih i nadglasanih, znači, biti na margini danas”.

PRISTRANOST

“Čuvajte leđa, stižu homoseksualci”, “Gay Pride sramoti Domovinski rat”, “’Mama, ja sam lezbijka” - samo su neki od naslova koji se tiču LGBTIQ zajednice, a koja je dugo u Hrvatskoj bila tabu. Neki novinari su također često pristrano izvještavali o toj manjini.

“Ovisi o uređivačkoj politici određenog medija. Ako gledate analize dnevnika u Velikoj Britaniji ili Francuskoj, imate emisije koje su konzervativnije i progresivnije. To je u redu. Ljudi imaju različite potrebe i različite stvari žele čitati i konzumirati. Naravno pitanje je do koje mjere. Ako ste konzervativni i branite slobodu okupljanja, onda to nije konzervativnost, to je kršenje ljudskih prava”, rekao je Marko Jurčić, jedan od organizatora Povorke ponosa.

Za vrijeme prošlogodišnje Povorke ponosa i referenduma koji je pokrenula inicijativa “U ime obitelji”, Jutarnji list javno je podržavao prava LGBTIQ zajednice. Punio je novine temama vezanim uz njihova prava, ali Juričić smatra kako su to činili radi vlastita profita.

“Moja kritika na način na koji izvještavaju jest - ako ste na strani ljudskih prava, onda trebate podržavati prava svih ljudi. Kada je bio održan javni skup kojim se ljudi protive privatizaciji objekata u Varšavskoj, Jutarnji je na strani kapitala, a ne na strani ljudskih prava. Problematično je ako se podržavaju samo naša prava, a ne i prava ostalih. Treba biti dosljedan u promociji jednakosti svih”, ističe Jurčić.

STEREOTIPI I PREDRASUDE

Osim LGBTIQ zajednice, na udaru su stereotipiziranog i lošeg izvještavanja i ostale manjine u Hrvatskoj, poput Roma i Srba. Gordana Vilović, profesorica s Fakulteta političkih znanosti koja, među ostalim, predaje kolegij Novinarska etika, upozorila je na razloge takva izvještavanja. Za Rome se često prezentira stav da su sami krivi, LGBTIQ zajednicu prati nerazumijevanje javnosti o tome kako se moraju štititi prava svakog čovjeka. Izvještavanje o Srbima je takvo zbog posljedica povijesnih događaja i prethodnog nesuočavanja s prošlošću, dok su tražitelji azila i ilegalni imigranti u javnosti shvaćeni kao nevidljivi ljudi.

“Smeta mi što se o manjinama, neovisno o tome je li riječ o Romima ili LGBTIQ zajednici, izvještava na razini afere, šoka i nevjerojatnosti”, govori Slavica Mrkić Modrić, novinarka Novog lista, koja i sama izvještava o tim temama i dodaje da se pravi problemi pospremaju pod tepih.

Darko Pavičić, novinar Večernjeg lista, rekao je kako je “uvijek pažljiv prema manjinskim vjerskim zajednicama, odnosno njihovoj zastupljenosti u javnosti”. Pavičić dodaje da “kod nas velike zajednice, prije svega Katolička crkva, imaju dominantnu poziciju u javnosti, pa se male zajednice moraju ‘boriti’ za svoje mjesto pod suncem”.

“Na nama, medijima, jest da im taj prostor i osiguramo jer njihovo djelovanje nije umanjeno time što su one brojčano manje”, navodi Pavičić. Smatra da novinari često griješe. “Glavni su problem u hrvatskom javnom prostoru predrasude, stereotipi i pomodarstvo, a svemu su temelj neznanje, nedovoljno poštivanje činjenica i nebriga o tome kako će se drugi osjećati ako ih mi ne razumijemo. A uzimamo si, dakako, za pravo da ih možemo tumačiti i što je još gore – da im možemo suditi”, zaključuje Pavičić.

GOVOR MRŽNJE

Mnogo rasprave među novinarima izaziva pitanje treba li se prenositi govor mržnje sugovornika, odnosno svaki oblik izražavanja koji širi, potiče ili opravdava rasnu mržnju. Jedan od primjera je radijsko gostovanje Zdravka Mamića. Njegov govor mržnje upućen bivšem ministru Željku Jovanoviću trajao je tri minute pri čemu ga novinar nije niti u jednom trenutku prekinuo. Postavlja se pitanje treba li prenositi takav govor mržnje ili ne?

S jedne strane ako ga ne prenosimo ukidamo slobodu govora, a s druge novinari ako to prenose daju medijski prostor nečemu što krši ljudska prava. Pritom, velik utjecaj ima uređivačka politika pojedinog medija, ali i edukacija novinara.

“Govor mržnje? Osnova mog razmišljanja jest da smo svi isti s ponekom razlikom koja nas čini drukčijima i svojima. Prema tom razmišljanju djelujem i na poslu i u privatnom životu”, govori Mrkić Modrić.

“Te riječi o govoru mržnje baš i ne shvaćam jer ako nekog nije sram mržnju izgovoriti, zašto bih se ja kao novinarka dvoumila hoću li ili ne to citirati i time uperiti slovo, ne na onog koji je to izgovorio, nego na sustav koji mu je to dopustio”, dodaje novinarka. Pavičić ima drukčije mišljenje.

“Mislim da pripadam posljednjim generacijama novinara koja je naučena pažljivo slušati sugovornika i pratiti ono što on govori i tek nakon toga to prenijeti u javnost. Ako bi sugovornik koristio bilo što što nije dolično, novinar to ne bi prenosio. Jednostavno zato što je bio pametniji od svoga sugovornika”, navodi Pavičić i dodaje da novinar ima pravo procijeniti relevantnost sugovornika i u dogovoru s urednikom odlučiti jesu li njegove izjave za javnost.

“Snimiti nečiju lamentaciju ili divljanje i pustiti u eter, ravno je elementarnoj nepogodi. Nažalost, danas se tako radi, nekome se gurne ‘kruška pod njušku’ i on govori što ga je volja”, spremno zaključuje Pavičić.