Život na čekanju

Problemi s kojima se susreću tražitelji azila i azilanti u Hrvatskoj nisu česta tema u javnosti. Medijsko praćenje problematike često je senzacionalističko, nerijetko stvara paniku u javnosti, a ponekad je i otvoreno ksenofobno i rasističko. Često se može čuti da su tražitelji azila i azilanti ovdje da bi nam ukrali posao i da bi živjeli od naše socijalne pomoći, koja se ne osigurava ni većini Hrvata. Ako se o azilantima piše na drugi način, onda se prikazuje kako Hrvatska za njih znači spas od strahota od kojih su morali pobjeći. I iako je to točno, Hrvatska u puno pogleda nije niti blizu obećanoj zemlji koja se za svim članova društva osigurava jednako dostojanstvo.

Tea Vidović iz Centra za mirovne studije (CMS) ističe kako su neki od najvažnijih problema s kojima se susreću tražitelji azila u Hrvatskoj dugotrajan postupak traženja azila i izostanak sustavne i stručne psihološke podrške, budući da neki od njih dolaze s traumama koje je potrebno riješiti. Osim toga, tu je i izostanak sustavnog i stručnog podučavanja hrvatskog jezika i kulture. Tražitelji često nisu upoznati sa svojim pravima, a niti s nekim osnovnim pojmovima o hrvatskom društvu i sustavu. Također sam proces ispitivanja prilikom pružanja iskaza za azil može biti težak i neugodan. Vidović pojašnjava kako su tražitelji azila osobe koje bježe iz određenih zemalja, od određenih politika te ako bježe od jedne osobe u uniformi, razgovor s drugom osobom u uniformi u Hrvatskoj može im biti vrlo neugodna situacija, a upravo je taj razgovor ključan segment za odobravanje ili odbijanje azila.

Usklađivanje s europskim uredbama

Studentica prava i volonterka CMS-a, Lea Pehnec s tražiteljima azila s pravnog pogleda najveće manjkavosti vidi u hrvatskom usklađivanju s europskim uredbama. „U hrvatski Zakon o azilu unijet je samo minimum, a najgore je to što se ni taj minimum ne poštuje“, tvrdi Pehnec. Tražitelji azila često joj se žale na dugotrajnost postupka i na to kako ne primaju puno informacija o stadiju u kojem se nalazi njihov zahtjev.

Vidović navodi da tu problemi ne završavaju. Oni koji uspiju dobiti azil ili supsidijarnu zaštitu susreću se s mnogim zaprekama u integraciji u hrvatsko društvo. Jezik je najveći problem, budući da, je zakonom osigurano, hrvatska vlada ne osigurava provođenje tečaja hrvatskog jezika i kulture.

"Osobama koje dobiju zaštitu zakonom je zajamčeno učenje hrvatskog jezika, no oni ga ne uče“, kaže Branko Orišković iz Crvenog Križa i nastavlja kako jezik jedino rade u prihvatilištu s Crvenim križem te s CMS-om čiji volonteri također nisu profesionalni učitelji.

Osim toga, problem je i nepriznavanje kvalifikacija koje su stekli jer sa sobom nemaju svjedodžbe ili diplome. Dokumente često nemaju jer su im uništeni ili izgubljeni, a ako i postoje često je teško kontaktirati državne institucije zemalja iz kojih su pobjegli, budući da im to može ugroziti status azila u Hrvatskoj. Tu su i problemi dugotrajnog čekanje na stan na koji imaju pravo prema Zakonu o azilu, nemogućnost sklapanja braka jer kod sebe nemaju rodni list koji nije stariji od tri mjeseca te nemogućnost zapošljavanja.

Kongo zamijenjen Hrvatskom

Belende Saiko, mladić iz Demokratske Republike Kongo, jedan je od rijetkih sretnika koji su u Hrvatskoj uspjeli dobiti azil. Belende je iz Konga prije dvije godine pobjegao u Grčku, gdje je čak tri puta završio u zatvoru, a policajci su ga jednom i pretukli. Priča kako je dolaskom u Hrvatsku doživio potpuno drugačije postupanje od ljudi u uniformi, koji su mu ga, umjesto pogrdnih riječi, prvo upitali je li gladan. A na rješenje azila morao je čekati gotovo godinu i pol dana. "Najteže je bilo čekanje i osjećaj nemoći“, govori Belende. Zavolio je Hrvatsku i veseli se tome što može ostati ovdje, no strah ga je budućnosti u kojoj ne zna kako će pronaći posao. Također, smeta mu i percepcija azilanata u javnosti. "Zbog jedne loše osobe ljudi misle da su svi azilanti loši“, žali se Belende.

Prihvatilište za tražitelje azila nalazi se u bivšem hotelu Porin u Dugavama. To je prostor s malo privatnosti u kojem žive ljudi iz svih krajeva svijeta, različitih kultura, jezika, tradicija, religija i etničkih pripadnosti. U Porinu nemaju puno sadržaja koji im mogu prikratiti vrijeme čekanja, tako da se mnogima od njih život svodi na tri obroka na dan, spavanje i čekanje na rješenje svojih slučajeva. Dok su zaposlenici Crvenog križa u Prihvatilištu podrška tražiteljima azila na dnevnoj bazi.

Branko Orišković socijalni je radnik Crvenog Križa koji uglavnom radi s ranjivim skupinama poput maloljetnika i često im je i skrbnik budući da je bio nezadovoljan praksom Centra za socijalnu skrb. Kao zaposlenik u Porinu štićenicima je uvijek u blizini te tako s njima razvija puno prisni i kvalitetniji odnos. Crveni križ u Prihvatilištu brine za svakodnevni život tražitelja, pruža im psihosocijalnu pomoć i zaštitu, organizira kreativne radionice i tečaje jezika. Nogometni klub Utrine organiziraju im nogomet, te se brinu za to da što bolje provode dane. "Puni su energije, a nama je cilj da ispunimo dan kako bi što manje razmišljali o svojim problemima i lošim stvarima koje su im se dogodile u prošlosti“, pojašnjava Orišković.

Dobra suradnja s lokalnom zajednicom

Crveni križ dio je socijalne mreže nevladinih udruga koje se bave problematikom azila, poput Hrvatskog pravnog centra koji pruža besplatnu pravnu pomoć, Pravne klinike studenata prava, Centra za mirovne studije koji radi na podučavanju jezika, zaštiti prava i integraciji, Bijelih anđela – navijača NK Zagreba s kojima se organiziraju nogometne utakmice, Jezuitskom službom za izbjeglice, udruge Izazov kao i najvećim partnerom udruga, UNHCR-om. Osim toga, Orišković spominje i dobru suradnju s lokalnom zajednicom, poput knjižnice Dugave, osnovne škole Fran Galović i NK Utrine.

Umjesto da budu prva instanca za pružanje sustavne institucionalne podrške u kojem bi svako ministarstvo pružilo uslugu iz svoje domene, državne institucije su u tom pogledu razočarale i zadatak prebacile na civilno društvo. "Azilanti i tražitelji azila jesu briga svih članova ovog društva jer su oni danas izbjeglice jednako kako su Hrvati bili prije 20 godina“, smatra Vidović iz CMS-a i dodaje kako smatra da bi trebali biti sposobni istovremeno se baviti raznim društvenim skupinama i problemima te da je solidarnost prema svima važna za cijelo društvo. I sami tražitelji azila pokazali su svoju solidarnost time što aktivno volontiraju s Crvenim križom u pomoći Hrvatskoj s poplavama. "Važno je da udruge poput Crvenog križa i CMS-a nisu jedini sustav podrške, jer je onda sasvim jasno koliko je institucijama ove države stalo to tih ljudi“, zaključuje Vidović.

Hrvatska je za izbjeglice i dalje primarno tranzitna zemlja, uglavnom zbog teškog jezika, strogih uvjeta za dobivanje azila, predugog postupka i malih šansi za pronalazak posla. Većina tražitelja tako Hrvatsku uglavnom napušta, a i oni koji dobiju azil nemaju puno šanse za kvalitetnu integraciju u društvo. Ne postoji politička volja za bavljenjem ovim problemima, država ne provodi kvalitetnu integracijsku strategiju izbjeglica, koordinacija institucija nedovoljna je te su tražitelji azila i azilanti tako uvelike prepušteni sami sebi i gotovo neminovnoj društvenoj izolaciji.