Kako ću bez knjiga?

„Kako ću ja bez knjiga“, bilo je prvo pitanje Ivana Čorka, student koji je obolio te počeo gubiti vid.

Preko 5.500 slijepih osoba u Hrvatskoj te više od 17.000 osoba s oštećenjem vida te drugim oštećenjima, poput disleksije, učlanjenjem u knjižnicu za slijepe i slabovidne mogu posuđivati oko 2.400 knjiga na Brailleovom pismu te oko 3.000 zvučnih knjiga. Od 1.254.675 naslova dostupnima osobama koje vide, literatura prilagođena osobama s oštećenjem vida čini tek 0.4 posto udjela. Knjižnici se nalazi u blizini zagrebačkog Glavnog kolodvora te tu slijepe i slabovidne osobe imaju mogućnost uživati u domaćim i stranim književnim naslovima.

„Slijepima su knjige prozor u svijet. Pravi pisci svijet mogu pretočiti u riječ.“, rekao je emotivno Ivan Čorak, snimatelj zvučnih knjiga u prvoj Hrvatskoj knjižnici za slijepe (HKZASL). U knjižnici radi već osam godina, a u tom je periodu snimio oko 450 beletrističkih i stručnih naslova.

„Život nosi probleme, ali integracija je puno bolja nego prije. Slijepi ljudi tako možda ne mogu biti piloti i upravljati avionom, ali zato mogu obavljati puno poslova koje prije razvoja tehnike nisu mogli“, nadodaje Čorak.

(Ne)konkurentnost na tržištu rada

S time se u potpunosti ne slaže Goran Denis Tomašković, tajnik Udruge slijepih Zagreb te ističe, „Slijepim i slabovidnim osobama nedostaje vještina da bi mogle ravnopravno konkurirati na tržištu rada. Oni moraju imati posebna znanja i vještine kako bi bili konkurentni na tržištu. Upravo zato, integracija 'šepa'“.

Navodi kako je slabovidnost sama za sebe dosta kompleksan problem te kako integraciji slijepih i slabovidnih u društvu, nimalo ne olakšava današnji sustav obrazovanja. Te ističe dvije mogućnosti obrazovanja za slijepe i slabovidne u Hrvatskoj – obrazovanje u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" te redovnim sustavom obrazovanja. Kao manu Centra "Vinko Bek" navodi zastarjelost i stjecanje kvalifikacija za administrativna zanimanja koja više nisu popularna, dok obrazovanje za novija zanimanja, poput informatike, za koje postoji veliko zanimanje, jednostavno ne postoje unutar programa, već jedino kao tečajevi u udrugama. Redovnim školama zamjera pak nedostatak stalne potpore u vidu pomagača u nastavi i peripatologa, instruktora za samostalno kretanje pomoću štapa i pasa vodiča.

"Jednom tjedno dolazi peripatolog koji radi s njima, ali to nije dovoljno. Ostatak pada na trud roditelja i nastavnika koji ponekad nemaju dovoljno kompetencija za rad sa slabovidnim osobama", nezadovoljno ističe Tomašković.

Udruga slijepih Zagreb pruža psihosocijalno i pravno savjetovanje, rehabilitacijske tečajeve, poput usvajanja svakodnevnih vještina, kretanja pomoću bijelog štapa te raznoraznih drugih tečajeva, informatičkih, tečajeva kuhanja i slično.

Da više društvenog senzibiliteta ne bi bilo na odmet, misli i Čorak te nadodaje, „Živim u Španskom i kad ujutro putujem na posao. Međutim, prije par tjedana, tamo je postavljen prometni znak za pješački prijelaz a kako to nisam znao lupio glavom u stup“.

Strastveni čitači i slušači knjiga

Ipak, nastoji što manje na svijet oko sebe gledati kroz prizmu pesimizma i ograničenja. U tome mu pomaže i posao u kojem uživa. Svakoga dana snima po 6-7 sati bez prestanka. Snimao je s mnogim poznatim glumcima i spikerima. Objasnio nam je i kako to izgleda u praksi.

„Dođe glumica, sjedne u studio preko puta mene, otvori knjigu i čita. Ja zapravo pripremam snimanje i vodim računa o tome je li ona sve pravilno izgovorila, ima li dobru dikciju i slično, budući da sam po struci profesor hrvatskog jezika, nakon što snimimo, preslušavam pojedine dijelove, izbacujem greške, objašnjava Čorak te navodi kako vrijeme potrebno za snimanje jedne knjige ovisi o slobodnom vremenu glumca ili spikera koji dolaze čitati te da prosječna knjiga od 250 stranica u zvučnoj verziji traje 10-12 sati.

Knjižničarka Branka Dejanović otkrila je kako se preferencije slijepih i slabovidnih osoba ne razlikuju previše od preferencija osoba bez oštećenja vida. „Najviše se traže krimići, ljubavni romani, povijesni romani, ali i klasici. Ljudi vole čitati Tribusona, Zagorku, Aralicu, Agathu Christie i Tolstoja“, rekla je Dejanović.

Ona dnevno poštom pošalje preko 50 naslova slijepim i slabovidnim korisnicima. Šalje ih besplatno, s obzirom na to da je slanje knjiga prilagođenih slijepim i slabovidnim osobama, prema međunarodnim konvencijama, oslobođeno poštarina.

„Zna biti teško, paralelno snimate nekoliko knjiga po danu, ali volim ovaj posao i uživam baviti se time“, ispričao nam je Čorak koji ističe da osim posuđivanja knjiga, knjižnica provodi i razne druge aktivnosti i manifestacije, poput koncerata, interpretacija poezije i proze, ali i natjecanja u brzom i kreativnom čitanju. Tako rekord brzog čitanja već nekoliko godina drži Ella Barišić sa 190 ispravno pročitanih riječi u minuti.

Društvo bez predrasuda

Knjižnica za slijepe pozitivan je primjer društvenog uključivanja slijepih i slabovidnih osoba u normalne, redovite aktivnosti i mogućnosti ravnopravne društvene participacije na nekoliko razina. Međutim, ne bi se u potpunosti trebalo smetnuti s uma i negativne strane i nedostatke na kojima treba još puno vremena i uloženog truda. Jedan od njih zasigurno je i senzibiliziranost društva prema slijepim i slabovidnim osobama.

„U društvu još uvijek postoje predrasude o slijepim i slabovidnim osobama, osobito što se tiče tržišta rada. Karijera i posao dio su društvenog položaja, oni potvrđuju i položaj slijepih i slabovidnih osoba u društvu, ne samo osoba normalnog vida. A nezaposlenost koja je u Hrvatskoj ionako dovoljan problem, dodatna je poteškoća za slijepe i slabovidne“, ističe Tomašković. Kao moguća rješenja navodi program obrazovanja za slijepe u nekim novim, suvremenijim zanimanjima, ali i obrazovanje profesora za rad s tom društvenom skupinom te razgovor o integraciji. Međutim, najveći problem je nedostatak novca.

„Teško je govoriti o rješenjima. Integracija ovisi o financijama kojih nema dovoljno“, zaključuje Tomašković te dodaje da ostaje tek nada da će pozitivni primjeri poput HKZASL-a zaživjeti i nadvladati sve probleme.