LIHVARSKI KREDITI: BRZO DO LOVE, JOŠ BRŽE DO BANKROTA

Svatko od nas barem je jednom na ulici primijetio ceduljice s atraktivnim natpisima koji garantiraju da je potrebno samo nazvati broj i jednostavnom transakcijom riješiti sve svoje financijske brige. Međutim, ni na jednoj cedulji ne piše što se događa nakon dizanja „brzih“ kredita. Ucjene, prijetnje, ovrhe i financijski krah. Naime, preko 40.000 ljudi u Hrvatskoj je zahvaljujući lihvarskim kreditima izgubilo nekretnine. Iako će neki reći da na takve prevare padaju samo naivci, u teškoj se materijalnoj situaciji puno lakše odlučiti za nerealne ponude kamatara. Većina tek nakon dizanja kredita shvati da je potpisala ugovor kojim dopušta prevarantima da slobodno mijenjaju kamatnu stopu. Neki imaju drugačiju metodu – kada im klijenti pokušaju vratiti novac, oni nestanu „u Njemačku ili Austriju“ i nedostupni su sve dok rok za povrat ne istekne. A tada se pojave niotkuda, tražeći od očajnih ljudi ogromne svote novca, stanove, kuće, automobile…

Prvo je trebalo istražiti kako uopće doći do zloglasnih brzih kredita, no odgovor je došao sam. Za vrijeme vožnje tramvajem kraj prozora lako je primjetiti šarene ceduljice koje reklamiraju „brzu lovu, kao u novinama i na televiziji“. Zanimljivo, obje ceduljice koje sam uzela navode da je riječ o legalnim uredima koji posjeduju licence nadležnih institucija. Međutim, jedan poziv stanovitom gospodinu Josipu koji nudi kredite u roku od 24 sata dokazao je da su priče o legalnosti i uvjetima za dizanje kredita mrtvo slovo na papiru. Kod njega i mnogih drugih, jedini su uvjet zaposlenje i nepostojanje kreditne prošlosti, vjerojatno kako bi se prevaranti uvjerili da netko drugi žrtvi već nije uzeo sve vrijednosti. A tada, spektakl može početi. Gospodin Josip kaže da obično daje kredite u visini trećine plaće, no, kako dodaje, „sve se može dogovoriti“. Tvrdi da surađuje s devetnaest banaka koje nude kamatne stope od sedam i pol do deset posto. Rok za otplatu „je fleksibilan, do dvije godine“, dodao je Josip. Ugovor je moguće potpisati istoga dana, što govori da je barem jedan dio priče o lihvarskim kreditima istinit – iako uzimaju sve, do njih se dolazi gotovo trenutno.

„Do svojih sam dvije tisuće kuna trebao doći u manje od tri sata.“ – govori Juraj, tridesetogodišnjak koji je prije tri godine upao u zamku kreditnih ureda i izgubio više nego što je mislio. Juraj je tada radio u jednoj marketinškoj tvrtci, te zapao u dugove jer se, kako sam kaže, „zaigrao s debitnom karticom“. Svota nije bila strašna, no trebalo je što prije platiti prvu ratu. Odlučio je na Internetu potražiti kako doći do brze novčane injekcije te naišao na broj tvrtke koja je nudila brze kredite s kamatom od 7%. Tada započinje njegova noćna mora. „Marko, vlasnik tvrtke mi je poslao dokumentaciju koju je trebalo potpisati i poslati natrag. To sam i učinio, priložio mu zadnje tri plaće i potpisao što je trebalo. Rekao mi je da mu moram poslati osamsto kuna jer je riječ o novcu s inozemnih računa te se transakcija naplaćuje, te da će mi on vratiti taj novac. Tek sad vidim kako to glupo zvuči, no u tom trenu nisam razmišljao, samo sam to učinio i nadao se da ću što brže dobiti lovu, otplatiti ratu i zaboraviti sve to. Marko mi je u posljednjem pozivu rekao da ćemo sutradan ugovoriti vrijeme i mjesto na kojem dolazim po lovu i potpisivanje još jednog ugovora.“

Međutim, stanoviti se Marko više nikad nije javio Juri, a on je nekoliko tjedana kasnije saznao da je potpisao ugovor kojim pristaje na kamatnu stopu od 11%, ali na forumima diljem zemlje naišao je na ljude s istim problemom koji su tvrdili da ni ta stopa – nije konačna. Nakon nekoliko mjeseci, iz iste su se tvrtke javili s obaviješću da do naplate ima još samo mjesec dana. Novac nikada nije vidio, a nadležne institucije su tvrdile da ne mogu učiniti ništa jer kreditni uredi nisu formalno ilegalni. Juraj se na kraju za otplatu kredita koji nije dobio za pomoć morao obratiti roditeljima, koji su za povrat morali podići novi kredit. Sustav je, čini se, stvoren kako bi gurao ljude u začarani krug kredita. Velik je to problem hrvatskog zakonodavstva koji čini kreditne prevare lako izvedivim. O tom propustu govore i u udruzi „Veronika Vere“ koja se bavi zaštitom prava potrošača.

Iz ove i sličnih udruga ističu kako pravna struka u Hrvatskoj dokazuje kako je kod nas pljačka legalizirana, što se vidi i po Kaznenom zakonu – sudeći po njemu, lihvarenje uopće nije kazneno djelo. Većina će branitelja prevaranata prebaciti tužbe na Vrhovni sud kako ne bi došlo do privremenih mjera zaštite imovine oštećenika.

Hrvatskoj su potrebne jače zakonske mjere koje štite građane od neovlaštenih kreditora. Očito je da nadležni ne obavljaju svoju dužnost, a udruge za zaštitu potrošača nemaju potrebne ovlasti. U slučaju da se nađete u raljama kreditnih ureda, institucije neće i ne mogu učiniti ništa kako bi zaštitile vašu imovinu. Zabrinjavajuća je statistika iz koje je jasno da je u zamku lažnih kredita upalo na desetke tisuća Hrvata. Budući da u statistiku ulaze samo slučajevi koji su završili na sudu, stvaran broj prevara je mnogo veći. I one se ne događaju samo naivcima. Vrlo je lako povjerovati u obećanja ljudi koji zvuče profesionalno i obećavaju rješenje svih naših materijalnih problema. Međutim, iako su u javnosti odredbe za zaštitu građana od lihvarenja često obećavane, još se ništa nije promijenilo. Iako se izmjenama Kaznenog zakona pokušalo utjecati na restrukturiranje ili zatvaranje kreditnih zadruga, prevaranti se i dalje bogate, što govori da je učinkovitost zakona upitna. Potrebno je adekvatno zaštititi žrtve i njihovu imovinu, jer je pravna država u kojoj je lihvarenje ilegalno – jednostavno zakazala.

OKVIR:

Iz osječkog Potrošačkog foruma, udruge koja se bavi zaštitom prava potrošača, govore da se zalažu za mirno rješavanje ovakvih situacija i na sve načine pokušavaju utjecati na prevarante da vrate novac žrtvama. Međutim, u većini slučajeva to se ne dogodi, već obje strane završe na sudu. "Kad se slučaj prebaci na neki od sudova, više nije u našoj nadležnosti i mi dalje ne možemo učiniti ništa." U Potrošačkom su forumu imali par sličnih slučajeva, u kojima se žrtve lihvarskih kredita i dan danas na sudu bore za svoju imovinu. No u mnogim se slučajevima građani, svjesni ograničenih ovlasti potrošačkih udruga, odlučuju pristati na otplaćivanje kredita koji nisu ni dobili.