U slobodno vrijeme svirač, a u uniformi provodi zakon

Vozeći se po hrvatskim cestama svakodnevno se susrećemo s njima. Oni su zaduženi za održavanje mira i sigurnosti te provode zakon u ime države. Neki ih vole neki mrze, no kada smo u nevolji prvo ćemo nazvati 192. Nagađate, riječ je o hrvatskoj policiji. S prometnim policajcem Mariem razgovarali smo ovog utorka u jednom zagrebačkom kafiću dok je bio na zasluženom odmoru. „Volim biti policajac. Nisam zatvoren u četiri zida, u komunikaciji sam s ljudima, mogu pomoći drugima,a posao je zanimljiv i dinamičan.“

NOVINAR: Što smatrate najtežim dijelom svoga posla?

MARIO: Kada budemo poslani na prometnu nesreću za koju nas unaprijed upozore da očekujemo „ono najgore“. „Ono najgore“ znači smrt. Prvi moramo doći na mjesto nesreće i osigurati to područje. Zatim zovemo mrtvozornika no prije njegovog dolaska moramo utvrditi identitet osobe. To ponekad nije ni moguće, a kada to moramo učiniti to je definitivno najgori dio našeg posla.

NOVINAR: Jeste li ikada pomogli nekome u nevolji?

MARIO: Jesam. Kada su mi javili da se nesreća dogodila, zajedno s kolegom, požurio sam na mjesto događaja. Došli smo i vidjeli ozlijeđenu osobu kako zarobljen sjedi u potpuno smrskanom automobilu. Žurno sam obavijestio nadređene te pozvao vatrogasce i liječničku pomoć. Čekajući njihov dolazak razgovarao sam s ozlijeđenom osobom kako bi ostao pri svijesti. Nisam mu mogao puno pomoći, no bio sam sretan što je čovjek preživio teške ozlijede.

NOVINAR: Kada zaustavljate automobile zbog učinjenih prekršaja, traže li oni od vas da im „progledate kroz prste“?

MARIO: Svakodnevno se susrećem s tim situacijama i teško je gledati ljude kad vas mole da im pomognete jer oni nemaju za kruh. Naš zakon je jasan i na nama je da ga provodimo. Žao mi je svakog čovjeka jer je ekonomska situacija u Hrvatskoj loša no na svakome od nas je da razmislimo prije nego napravimo pogrešku.

NOVINAR: Da li vama kolege opraštaju kada vas zaustave zbog prekršaja?

MARIO: Do sada sam dva puta bio zaustavljen. Prvi put me zaustavio sadašnji kolega koji mi je radi razgovaranja na mobitel napisao upozorenje jer nisam bio kažnjavan. Drugi put sam bio zaustavljen kada sam se vraćao s posla jer je moj automobil odgovarao opisu automobila pljačkaša banke. Kolege su me prekontrolirali kao i sve ostale ljude. Pred zakonom smo svi jednaki.

NOVINAR: S obzirom na vaše radno vrijeme, kako uspijete uskladiti svoje obaveze?

MARIO: Nažalost naše radno vrijeme je veliki minus. Nikad ne znam kako radim sutra iz razloga što naša postaja radi „po potrebama“. Ovisno o tome koliko je potrebno policajaca za obavljanje radnih zadataka (osiguranje objekata, pratnja štićenih osoba, utakmice, koncerti...) toliko se ljudi angažira za sutrašnji dan. Iz tog razloga nikada ne planiram unaprijed i nikada ne obećajem ništa ako znam da to neću moći ispuniti. Ukoliko baš trebam slobodan dan moram se unaprijed dogovoriti, a u većini slučajeva bude mi odobren.

NOVINAR: Osim što ste policajac da li se bavite nečim drugim?

MARIO: Po zakonu ne smijem se baviti nikakvim drugim poslom koji mi donosi zaradu. Jedina opcija koja mi se svidjela bila je ta da budem član jednog kulturno umjetničkog društva u kojem sam svirač više od 10 godina. Jako mi je bitno vrijeme koje provodim na probama i nastupima jer sam tada u društvu svojim prijatelja koje poznajem još od ranog djetinjstva. Sviranje nam predstavlja zadovoljstvo pa često zasviramo na obiteljskim proslavama na kojima se opustimo i zaboravimo na svakidašnje probleme.

NOVINAR: Na temelju dosadašnjeg iskustva biste li svome djetetu preporučili da krene vašim stopama?

MARIO: Volim svoj posao i drago mi je što sam djelatnik ministarstva unutarnjih poslova no svojoj djeci nikako ne bih preporučio da krenu mojim stopama. Uz sve vrline ovog posla ružni prozori na koje se čovjek treba naviknuti jednostavno zauvijek ostaju zabilježeni u glavi. Posao policajca je jako težak psihički posao.