''Sretna sam kada vidim da moj trud izaziva osmijeh na licima malih anđelčića''

''Prema njima osjećam nešto tako posebno što nijedan drugi osjećaj ne može zamijeniti.'', tim riječima Martina opisuje djecu iz doma u kojem volontira. Martina je dvadesetrogodišnja studentica računovodstva i ekonomije. Osim što uz studiranje obavlja dva posla, nađe vremena i za svoju najveću radost – mališane iz Kuće ljubavi na Savici.

Kuća ljubavi je otvorena 1991. godine, a namijenjena je novorođenčadi i djeci do tri godine, te nezbrinutim majkama i trudnicama. Danas se u Kući nalazi dvadesetak djece i nekoliko majki. Od otvorenja do danas ova Kuća stekla je velik broj donatora koji sa simpatijom prate njeno napredovanje i svojim sudjelovanjem uvelike doprinose njezinom kvalitetnijem radu. Jedna od njih je i Martina koja je u Kuću došla sasvim slučajno i to prije sedam godina kada je sa svojom kumom nosila donaciju. Tada je prvi put vidjela dječicu od koje se, kaže, više se nije mogla odvojiti. Potpuno su je osvojili, dodaje, a njihov osmijeh ono je što joj daje snagu da uz njih nikada ne bude umorna.

Iako je počela kao obična volonterka, danas je koordinatorica svojih kolega. Redovito posjećuje kuću u kasnim popodnevnim satima, druži se s djecom, igra se, hrani ih i presvlači. Također pomogne i u nekim administrativnim poslovima poput pisanja zamolbi za pomoć, a ponosna je što je uspjela dobiti brojne donacije, te privući svoju rodbinu da pomažu radu kuće.

((Zakon o volonterstvu kaže da su volonteri i volonterke osobe koje dobrovoljno ulažu svoje osobno vrijeme, trud, znanja i vještine obavljajući usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a pritom ne traže novčanu nagradu ili drugu imovinsku korist. Martina je upravo takva, uvijek nasmijana i spremna pomoći na bilo koji način da učini sve za dobrobit dječice iz Kuće. Zauzvrat ne traži ništa. Njoj je dovoljno da zna da svojim humanitarnim radom izaziva osmjehe na dječja lica. Bori se i uspješno dolazi do dobrostojećih ljudi u državi koji se rado odazivaju donacijama. U Hrvatskoj je prava rijetkost pronaći ovako mladu osobu koja je, uz sve svoje obaveze, toliko predana humanitarnom radu. Psiholog Danijel Bićanić smatra kako volontiranje ovisi o kulturi u kojoj živimo, o stupnju osviještenosti i demokratičnosti, te tolerantnosti. Također, kaže kako volontiranje treba poticati i stimulirati, a glavno što ćemo dobiti je psihološka nagrada od koje ćemo se osjećati ispunjenijima i sretnijima jer činimo dobro djelo i pomažemo onima kojima je to zaista potrebno.))

Situacija u domu nije bajna. U smjeni rade dvije tete od kojih je jedna odgajateljica, a druga medicinska sestra. Volontera uvijek nedostaje. Martina je jedini stalni volonter i sigurna je da nikada neće otići iz Kuće ljubavi, te da će uvijek izdvojiti koliko god može vremena da bi doprinijela radu kuće. Njezini roditelji su iznimno ponosni na njezino volontiranje. Sa zadovoljstvom kažu kako je izrasla u kvalitetnu osobu. No, nisu roditelji jedini koji imaju riječi hvale za Martinu. Svi zaposlenici Kuće ljubavi ju smatraju svojom, a osmijeh na licima mališana dovoljan je dokaz koliko ju vole. Kao stalni volonter, ima mogućnost da uzme jedno ili dvoje djece iz Kuće i s njima provede nekoliko sati dnevno. To redovito i čini. Dječak koji je na taj način osvojio njeno srce, a i ona njegovo, sada je posvojen. Iako ne živi u Martininoj blizini, ona je u stalnom kontaktu s njegovim roditeljima koji su joj neizmjerno zahvalni, te joj redovito šalju dječakove slike. Nerijetko ih i posjeti. Nju to ispunjava, čini zadovoljnom i iznova napuni radošću življenja.

Martina je pravi primjer da u našem društvu postoje mlade i iznimno osvještene osobe koje bez obzira na sve mladenačke probleme i obaveze, nađu vremena biti plemeniti i pomagati drugima. Često kaže kako se vodi izrekom Mahatme Gandija: ''Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu''. ((Gdje bi nam bio kraj kada bi većina mladih razmišljala na način poput Martine?))