Savršeno posloženo

„Prvo sjećanje kada bih mogao reći da sam naslutio da nešto nije u redu je kada sam imao otprilike šest ili sedam godina i za rođendan sam na poklon dobio Action Man figuru koju sam htio dulje vrijeme. Nisam ju vadio iz kutije i opsesivno sam razmišljao, čak i satima, o tome kako da sačuvam njeno savršeno stanje. Čuvao sam ju skrivenu u ladicu i nitko osim mene ju nije smio ni taknuti, inače bih poludio. Prošlo je par dana i u moju sobu je ušao moj mlađi brat dok mene nije bilo doma, otvorio kutiju i igrao se s figurom. Kada sam vidio što je napravio, doslovno sam poludio i bacio i kutiju i tu igračku koju sam toliko želio, jer više nije bila savršena, barem ne u mojem umu tada.“, svoju priču počinje Antonio, 23-godišnji student ekonomije iz Zagreba. Antonio boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, kaže od kada zna za sebe. Iako se broj oboljelih u svijetu, oko 3%, ne čini velik, smatra se i da mnogi oboljeli od drugih poremećaji, poput anksioznosti, anoreksije, bulimije i depresije, vuku te poremećaje upravo od neotkrivenog slučaja opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Kao što i samo ime govori, opsesivno-kompulzivni poremećaj sastoji se od opsesivnih misli, koje često narušavaju svakodnevno funkcioniranje. Drugi dio poremećaja su kompulzije – radnje ili misli kojima oboljeli pokušavaju smanjiti opsesivne misli. Kompulzije mogu biti svakakve, od čestog pranja ruku, gašenja i paljenja svjetla, do mnogih drugih sličnih rituala. Doktorica Karmela Kuščić, psihijatrica s dugogodišnjim stažem iz Zagreba, s ovim poremećajem mnogo se puta do sada susrela u svojoj karijeri: „Do poremećaja dolazi zbog neravnoteže u sistemima neurotransmitera – serotonina, dopamina i drugih. Najlakše je to objasniti ovako - ljudima kroz mozak tijekom dana prođu svakakve misli, a mnogo njih je i čudno i iracionalno. Zdravim ljudima takve se misli filtriraju bez da ih uopće i registriraju. Oboljelima od ovog poremećaja mozak ne filtrira takve misli, nego se one samo nakupljaju i nakupljaju, sve dok mozak potpuno ne preplave čudne i iracionalne misli te one nadvladaju one racionalne i normalne.“

Pošto se poremećaj najčešće javlja u kasnoj tinejdžerskoj dobi, smatra se da mnogi studenti boluju od ovog poremećaja. Kao i svi ostali psihički poremećaji, i opsesivno-kompulzivni poremećaj može ostaviti ozbiljne posljedice na školovanje studenata. 21-godišnji Karlo, student PMF-a iz Zagreba, jedan je od takvih studenata. „Ja sam prve naznake osjetio negdje sa 15 godina, a pošto me bilo sram i strah nekome uopće priznati da se psihički ne osjećam dobro, bolest se do moje 19. godine zbilja razmahala.“, priča nam svoju priču Karlo. Naime, Karlo je zbog ovog poremećaja morao uzeti godinu mirovanja na studiju kako bi se posvetio liječenju. „Osjećao sam kako mi poremećaj uzima previše vremena i ocjene su zbog toga počele patiti. Sve više sam izbivao s predavanja i ostajao u krevetu ili sobi, anksiozan i depresivan. Ubrzo sam priznao svojim roditeljima što se događa i krenuo psihijatru, kojem idem već 3 mjeseca. Moram priznati da se osjećam mnogo bolje, no još uvijek nisam onoliko dobro koliko bih to volio biti.“, objašnjava Karlo.

Za razliku od Karla, Antoniu poremećaj nije previše poremetio studij, iako je i on imao problema. „Danas dobro kontroliram svoju bolest, iako još uvijek osjećam neke njene posljedice. Puno je bolje nego kada sam imao 17 godina i doživio potpuni slom živaca. Jednostavno nisam nikome rekao za te svoje misli, jer me bilo sram, ali više ih nisam mogao trpiti. Nakon toga sam neko vrijeme pio nekoliko tableta na dan i samo tumarao okolo kao zombi. Tablete su me potpuno umrtvile, i psihički i fizički, i sve što sam radio je spavao po cijele dane. No, ubrzo sam krenuo psihijatru i sve se popravilo. Još uvijek osjećam neke efekte poremećaja, na primjer, sve u mojem ormaru i na mojem radnom stolu mora biti savršeno posloženo. Ako netko to poremeti, a ja ne vratim sve u savršeno stanje, osjećam užasnu anksioznost dokle god to ne popravim. No, to su jedine opsesije koje još uvijek osjećam.“ kaže Antonio. Antonio će iduće godine završiti fakultet s odličnim prosjekom, kao stipendist grada Zagreba i dobitnik Dekanove nagrade: „Ono što je čudno, i što uvijek spomenem kada pričam o svojoj bolesti, je i to da je ona imala i neke pozitivne posljedice na moj život. Često sam postajao anksiozan i tjeskoban ako sam smatrao da nisam dovoljno učio taj dan, što smatram da je također bio jedan oblik opsesije. Opsesivno sam organizirao svoje vrijeme da što više učim, što je rezultiralo i odličnim ocjenama na fakultetu.“

Opsesivno-kompulzivni poremećaj je bolest koja se danas može tretirati, ali ne i potpuno izliječiti. „Najčešći način liječenja je kombinacija lijekova i bihevioralne psihoterapije. Iako liječenje može biti dugotrajno, ono uspješno pomaže ljudima da se vrate u normalan život u čak 90% slučajeva“, objašnjava dr. Kuščić. „Susrela sam se s mnogim mladim ljudima s ovom bolesti, i svima bi poručila da se odmah obrate svojim najbližima ili obiteljskim liječnicima čim shvate da nešto nije u redu. Nema nikakvog srama u traženju pomoći, a rana detekcija ovog poremećaja može biti ključna u liječenju.“, za kraj će dr. Kuščić.