Jednima ludi, drugima hrabri, oni kažu da su - slobodni!

Putovanje koje nikad ne završava i suživot s lokalnim stanovništvom u potpuno drukčijoj kulturi od naše samo su djelić onoga što doživljavaju oni kojima je putovanje postalo način života. Oni ne spavaju u skupim hotelima, ne putuju prvom klasom te sa sobom imaju samo dvadeset kilograma prtljage. Vrijeme im nije nikakav faktor, pa u jednom mjestu provode i po nekoliko tjedana, a napuštaju neko mjesto tek kad ih “zasvrbe pete”. Takve su i Ivana Hanjš i Ines Tinka Kalajžić, dvije mlade Hrvatice koje su se odvažile na samostalna putovanja svijetom.

DALEKI TAJLAND

“Moja prva putovanja bila su s obitelji, radili bismo piknike na livadama, svake godine odlazili na more i po noći u autu slušali glazbu. Zbog svega toga mi sada nema veće sreće nego uprijeti prst u kartu i satima slušati glazbu u autobusima i avionima”, prisjeća se Ivana koja je od Hrvatskog zagorja i Jadrana došla do dalekog Tajlanda, gdje je upoznala sasvim drukčiji način života.

“Ne gleda se na sat, životinje su dio života, bilo da je riječ o mačkama ili škorpionima. Ljudi se druže, vesele i ne opterećuju glupostima. More je čisto, a plivanjem ili gledanjem u zvijezde itekako se smanji razina stresa”, ispričala je Ivana.

Tinka se pak prisjeća svoga prvog većeg putovanja koje je obuhvaćalo Tajland, Laos i Kambodžu.

“Paničnog napadaja u bangkoškoj klaustrofobičnoj sobici Khao Sanroada sjećam se kao da se jučer dogodio. Tek kada napokon sletiš, doživiš toplinski udar, obratiš se petorici ljudi za pomoć, a nitko od njih ne govori niti jednim jezikom koji ti razumiješ – shvatiš u što si se uvalio”, prepričala je Tinka i dodala da se “muka nastavi kada ti počne kruliti u želucu, a nemaš blagog pojma što ti bakica sa štanda nudi. Ma hajde, riskirat ćeš, i onda četiri sljedeća dana provedeš sam samcat grleći zahodsku školjku”. Ipak Tinka istodobno ističe da “na svakom putovanju nešto naučiš i pritom ojačaš”.

NOVE BOJE

Jednom kad počneš putovati, teško je smiriti se, misli Tinka. Od trideset zemalja koje je prošla, posebno su joj se u sjećanja urezale boje Indije u ožujku za vrijeme Holi festivala, plavo-bijele kombinacije fasada tuniškog Sidi Bou Saida, okus svježega kokosova ulja s karipskog otoka Little Corn Island u Nikaragvi i entuzijastično pljeskanje publike tijekom najavne špice filma petkom u njujorškom Bryant parku.

Smještaj na ovakvim putovanjima nije luksuzan. Najčešće su to jeftiniji hosteli, ali i prenamijenjeni autobusi, pa i kućice na drvetu. Tako je Ivana na jugu Tajlanda živjela i radila u kućici na drvu, a kad nije radila, vrijeme je provodila s putnicima iz cijeloga svijeta na plaži “loveći svjetlucave planktone, razgovarajući i igrajući društvene igre”.

Tinka kao najdraži smještaj izdvaja Karinu, “prastari autobus koji je netko davno dovezao iz Kanade do Kostarike. Prijatelj Matt iz Kalifornije iščupao je stolce, ostrugao svu hrđu, napravio krevet, police i malu kuhinjicu”. S vremena na vrijeme, ove svjetske putnice posjete i svoju domovinu. Ivana kaže da voli vidjeti poznate ulice, sjesti s poznatim licima, s mamom i tatom ispiti malo rakije na balkonu te zagrliti svog zlatnog retrivera.

Otići samo tako iz jedne zemlje u drugu zvuči izazovno što se tiče novca, ali ljudi koji se na to odvaže uvijek pronađu način kako zaraditi. Osim konobarenja, izrade nakita, fotografija, pisanja, često i volontiraju, pa onda u zamjenu za svoj rad dobiju mjesto za spavanje. Tinka je probala raditi za uredskim stolom i zaključila da to nije za nju. Dodala je da će radije tri dana od jutra do mraka piliti olovke i prodavati ogrlice ili fotkati šarene ljude na festivalima diljem svijeta. Ponekad joj uleti i “super plaćen posao gdje je radni tempo ubitačan, kao rad na filmskim setovima u Kanadi, ali nakon takvih projekata miran si nekoliko godina”, zaključuje Tinka, pogotovo za putovanja po jeftinijim zemljama gdje sasvim pristojno možeš živjeti s pet dolara na dan.

Roditelji i prijatelji mahom ih podržavaju, ali im nije uvijek lako.

PUTOVANJA BEZ KRAJA

“Pokušavam im maksimalno olakšati redovitim javljanjem i iskrenom komunikacijom. Iako ponekad prešutim škakljive detalje, čisto da preduhitrim stanja panike”, rekla je Tinka.

“Neki kažu da sam luda, neki da sam hrabra, no ja sam putujući sama otkrila svoju najveću sreću, a to je sloboda”, zaključuje Ivana. Ljudi odlaze na putovanja zato što su nezadovoljni svojim prijašnjim životom, smatra ona. Neki odu na godišnji i vrate se kući na poznati jastuk. Ne želim biti određena vremenom i ne volim kada mi putovanja imaju kraj. Želim nove boje i gradove, isprobavati novu hranu i diviti se iznova novim krajolicima”, kaže Ivana.