‘Počeli smo bez iskustva, igrom u labosu fakulteta’

FSB Racing Team započeo je s radom početkom 2004. godine. Kako je sve započelo otkrio nam je jedan od osnivača, poznati drifter Miroslav Zrnčević Mrgud. Bivši student strojarstva u Zagrebu i nekoliko njegovih kolega odlučili su se na pokretanje velikog projekta na kojem su danas mnogi studenti zahvalni.

•Kako ste doznali za projekt Formule student i kako je sve to krenulo?

Jedan od kolega čitao je na internetu o Formuli student i ja sam ga upitao što je to i zašto se to ne radi u nas. Odgovorio je kako su već razgovarali s profesorima o tome, ali da nema dovoljnog interesa među studentima. Bilo mi je nezamislivo da se u to vrijeme, na takvom fakultetu, nitko ne želi baviti autosportom. Pri predstavljanju projekta studentima pojavilo ih se tristotinjak, od očekivanih 30. Na svakom je sastanku bilo sve manje ljudi što se na kraju svelo na 15 do 20 “zagriženih”. Došli smo s tom idejom profesoru Mahalcu i dobili dopuštenje da se “igramo” u labosu za motore i vozila.

•Kako ste krenuli u projekt?

Prvo, morali smo oživjeti udrugu HSA-SF i preurediti si prostor u radionicu. Nadalje, krenuli smo u izradu bolida. Nitko od nas nije imao pretjerana znanja i iskustava. Krenuli smo načinom pokušaja i pogrešaka kojih je bilo mnogo! Donio sam svoje trkače sjedalo iz automobila i počeli smo oko njega postavljati PVC cijevi koje smo povezivali duct tapeom. Time smo otprilike dobili početne mjere. Skupili smo vlastiti novac i otišli kupiti dvadesetak metara šavne cijevi koju smo poslije rezali, brusili i svijali. Sve je krenulo više kao bravarija, a ne inženjerski na papiru.

•Koliko je teško bilo nagovoriti profesore da vam pomognu u projektu?

Prvo je krenulo s “pomozite nam”, da bi poslije bilo “molimo vas, nemojte nam pomagati, pustite da radimo sami”. Bez obzira na dobronamjernost profesora, mi smo samo htjeli napraviti svoj bolid, i to što prije. Problem je bio motivirati ljude. Kada ti netko govori da moraš najprije sve odraditi u nekom programu, a nemaš ništa opipljivo pod rukama, ubrzo počneš gubiti volju.

•Ovakav se projekt prvi put pojavio u Hrvatskoj. Koliko je teško bilo pronaći sponzore?

Jako teško. Kada doživljavaš takav projekt kao što smo ga mi doživljavali, teško ti je da netko ne shvaća o čemu govoriš dok mu pokušavaš objasniti. Izrada trkaćeg bolida koji ide na svjetsko prvenstvo, i to rade studenti! Kada te velike tvrtke odbiju nakon čak tri do četiri godine postojanja projekta i kažu ti da im je projekt nezanimljiv – ubije te u pojam. Nitko nije želio gledati daljnju perspektivu, da uložiš pa poslije dobiješ pet ili šest dobrih inženjera po godini. Ovdje su Centar za vozila Hrvatske i mnogo malih tvrtki odradili veliku ulogu, jer da nije bilo njih, vjerojatno se ne bi nikad ništa od toga ostvarilo.

•Kakva ste očekivanja imali za prvo natjecanje i kako je bilo na njemu?

Išli smo s ciljem da budemo prvi! Došli smo tamo s poprilično spremnim bolidom, ali sve se radilo do zadnjeg trena. Znali smo da nam nedostaju tri do četiri mjeseca dodatnog rada da bismo bili na razini na kojoj smo htjeli biti, ali kad dođeš tamo i vidiš ostale ekipe, znaš da ti nedostaje mnogo više. Nakon nekoliko padova na tehničkom pregledu, uz mnogo sreće smo ipak uspjeli proći. Na kraju shvatiš da suci nisu tamo da ti odmognu nego da ti otvore znanje. Više smo naučili na jednom natjecanju Formule student nego u tri godine savjetovanja s kojekakvim stručnjacima u Hrvatskoj.

•S obzirom na prethodno iskustvo, kako je bilo raditi na drugom bolidu?

Definitivno je bilo lakše jer smo već imali predznanje, ali i teško jer smo krenuli eksperimentirati s novim stvarima. Ako ne probaš nešto novo, nikad nećeš znati. Na natjecanjima Kune i Risa, nismo bili najbrži, ali ni najsporiji. Bili smo pohvaljeni za mnogo dobrih inženjerskih rješenja. Također, dok su mnoge momčadi ostajale u kvaru, naši bolidi su uvijek uspjeli završiti natjecanje, što je, prema mom mišljenju, veliko postignuće.