Na Eurobasketu moramo izboriti plasman u Rio

Košarku je počeo igrati u rodnom Splitu, a već sa 17 godina postao je kapetan prve momčadi. 2005. godine izabrali su ga 41. pickom Toronto Raptorsi na NBA draftu. Od tada konstantno igra u klubovima koji igraju ili Euroligu ili NBA. Ipak, tridesetogodišnji Roko Leni Ukić ove se sezone vratio u Hrvatsku gdje nastupa u dresu Cedevite. Pred kapetanom reprezentacije ove godine stoji novi izazov: odvesti momčad što dalje na Eurobasketu koji se ove godine igra dijelom i pred domaćom publikom.

Jeste li zadovoljni svojom igrom ove sezone?

Pa, na faze. Dok sam bio zdrav i imao dobar ritam, pogotovo u Euroligi, to je izgledalo dosta dobro. Međutim, kad sam se vraćao poslije ozljede, pogotovo u nekim utakmicama, to nije izgledalo onako kako ja to želim.

Kako biste komentirali stanje u hrvatskim klubovima i u ligi?

U hrvatskim je klubovima stanje vrlo jednostavno. Imamo jedan klub koji funkcionira na europskoj razini, a to je Cedevita. I postoje klubovi s velikom tradicijom i velikom prošlošću koji su, nažalost, trenutačno u situaciji da se vade iz nekih loših poslovanja bivših uprava. Ostatak se svodi na neke lokalne, ali ambiciozne sredine. Ambiciozne u smislu da naprave veselje, dobru feštu na utakmici, tipa ono što imamo u Sinju. I to je super, kamo sreće da ima više takvih primjera.

Je li bolje biti prosječan igrač u NBA momčadi ili vođa u nekoj momčadi Eurolige?

Eto, da sad imam neku ponovnu karijeru i da mogu ponovno birati, ako ćemo kao prosječnog igrača definirati onoga koji igra svaku utakmicu dvadesetak minuta i u rotaciji je i uživa u košarci, izabrao bih sigurno to, prosječan igrač u NBA ligi.

Od svih zemalja u kojima ste živjeli tijekom karijere, gdje vam je bilo najljepše?

U Hrvatskoj. Mislim to je istina, ali ako ćemo tražiti neki atraktivniji odgovor, svagdje je bilo lijepo. Imao sam sreće da sam kao sportaš igrao u super gradovima kao što su Barcelona, Rim, Atena, Toronto, Istanbul. Svjetske metropole i super gradovi. U velikoj većini slučajeva odlična klima, tako da svaki od tih gradova nosi neku posebnu draž. Na kraju ti se sve svodi da ti je najbolje tamo gdje dobro igraš. Na mjestu gdje dobro igraš ti je super i grad i klima i hrana i sve.

Da niste košarkaš, čime biste se bavili?

Mislim da je logičan odgovor da bih svirao bubnjeve. To je nešto što sam prvo naučio raditi, nešto što sam jako rano naučio. Da se nisam zakačio za sport, mislim da bih se razvijao uz glazbu. To je jedina stvar koju znam raditi na nekoj solidnoj razini, osim košarke.

Ove godine u rujnu održava se Europsko prvenstvo, a Hrvatska je uz Francusku, Latviju i Njemačku domaćin. Koliko daleko može naša reprezentacija?

To je jako teško pitanje. Super je što je prvenstvo u Hrvatskoj i što ćemo imati prigodu prvi put bit domaćini. Za naš mentalitet je to dobro. Očita je razlika u motiviranosti i pristupu svih naših igrača kad igraju kod kuće i vani. Međutim euforija i atmosfera nas neće dovesti do velikih stvari, morat će nas dovesti igra i kvaliteta. Bez obzira na to što imamo stvarno odličnu ekipu na papiru, ima je i mnogo drugih reprezentacija, vjerojatno čak i bolju. Cilj bi trebao biti plasman na kvalifikacije za olimpijske igre, neko od prvih šest mjesta koja vode tamo. Kamo sreće da ponovno budemo imali prigodu zaigrati polufinale, kao prije dvije godine, pa se možda nadati nečemu posebnom.

Imate li viziju što nakon karijere?

Pa imam mnogo vizija. Mislim ja imam toliko ideja da ih je nemoguće realizirati. Do prije dvije godine, da me se to pitalo, vjerojatno ne bih dao neki konkretan odgovor. Ali kako je vijek sportaša jako kratak, znači svaka te godina karijere približava kraju. Ja s 30 godina ne mogu reći da sam blizu kraju, ali sam u fazi gdje se mogu vidjeti da više ne igram. Tako da imam dosta ideja, na moju sreću su to još samo ideje tako da se ne moram previše opterećivati svim tim stvarima. U svakom slučaju neće biti dosadno.