Najbolji igrači u Danskoj popularniji su od Ronaldinha

Dvorane za rekreativno bavljenje badmintonom su pune, a u Hrvatskoj je profesionalnih igrača manje od deset. Sport koji puni tribine u Danskoj, Njemačkoj i Engleskoj, u Hrvatskoj nema ni svoju ligu, pa se većina naših igrača zato natječe izvan države. Na domaćem terenu, osim kondicijskog trenera, nemaju trenera za svoju razinu igranja, a ni dovoljno novca da si ga priušte. Jedan od hrvatskih profesionalnih igrača, Josip Uglešić, ispričao nam je nešto više o sportu o kojem ne znamo mnogo, osim što ga nerijetko doživljavamo kao rekreaciju nakon roštilja.

NEPRILAGOĐENE DVORANE

Josip igra badminton već dvanaest godina, a počeo je, rekreativno, u trećem razredu osnovne. U usporedbi s igračima iz Azije koji počinju s pet godina to je, kako kaže, poprilično kasno.

“Teško se može procijeniti imamo li više talenata od drugih država jer oni treniraju u mnogo boljim uvjetima i mnogo češće, zbog čega su u odnosu prema hrvatskim igračima u velikoj prednosti”, kaže Josip. Jedan je to od mogućih razloga zašto hrvatski badminton tako loše stoji.

“Dvorane nisu prilagođene uvjetima za igranje badmintona, oprema nije jeftina, osobito loptice, a nemamo ni dovoljno novca za trenera više razine igre“ požalio se Josip Uglešić. On je prije godinu dana proveo šest mjeseci u Danskoj trenirajući i živeći s danskim igračima.

“Razlika je kao nebo i zemlja. Kod njih svaki veći grad ima posebno prilagođenu dvoranu za badminton, a njihovi najbolji igrači popularniji su od Ronaldinha”, ispričao je ovaj mladi profesionalni igrač i dodao kako većina igrača u Danskoj živi iznimno dobro samo od novca osvojena na turnirima. Hrvatski se igrači ne mogu pohvaliti takvom situacijom na svom terenu pa nekolicina najboljih igrača vikendom odlazi na turnire danske, francuske ili njemačke lige gdje mogu zaraditi novac za džeparac.

TOP-FORMA

Uz treninge dva puta na dan, Josip studira kako bi postao kondicijski trener.

“Ne brinem se hoću li dobiti posao u struci. Već sada pomažem u treningu mlađih i znam da ću samo nastaviti u tom smjeru”, kaže. Dok je u Hrvatskoj strka i borba za bilo kakav posao, on je Dansku doživio kao mjesto iz snova. Osim što je lijepa država, ljudi su pod manjim stresom jer imaju više novca.

“Ljudi nisu hladni kao što se priča. Baš suprotno, vrlo su pristupačni i rado bih tamo živio”, ističe Josip. No zasad planira ostati u Hrvatskoj. Za koju godinu ulazi u top-formu i nada se putu na Olimpijske igre u Tokio 2020. te kaže da “s 25 godina Europljani dolaze do razine Azijata, najvećih konkurenata, koji su u top-formi već s 20 godina“.

U badmintonu se najviše ozljeđuju zglobovi, gležnjevi i ramena zbog kojih nerijetki moraju zaboraviti na karijeru. Da bi se to spriječilo, potrebna je kvalitetna priprema kako bi olakšala dobar plasman na turnirima na kojima se osigurava natjecanje na Olimpijskim igrama. Sam odlazak na turnire iziskuje mnogo novca kojeg je sve manje i manje u badmintonu. Prepoznatljiva priča ne toliko popularnih sportova u Hrvatskoj opet se nastavlja, ali ne treba sumnjati da će volja i srčanost naših profesionalnih igrača badmintona donijeti i zaslužene rezultate.