Brazuka rules!

Samo zbog životne zrelosti, svojih nježnih godina, nisam potražila stručnu, psihološku pomoć zbog povremenih proplamsaja osjećaja krivnje. Kako preživjeti mjesec dana u zemlji u kojoj je sve “skockano”. Ako je i bilo onih koji su mislili da je zemlja ravna ploča, sada je svima jasno da je nogometna lopta. Daj se “skockaj”, Daniela, govorim si jer ne mogu u sebi pronaći dovoljno vatre da zapalim vatrene u dalekom Brazilu. Čak sam počela svoju introspekciju dijagnozom da imam problema s autoritetom, odnosno jesam li nezrela, nedostojna, anacionalna? I sin mi je spočitnuo domoljublje jer ne vrištim, ne pjenim se i ne podrigujem. O, radim i ja sve to, ali u nekim drugim prigodama, a ne na daljinsko upravljanje. Nogometni je presing baš po cijelom terenu. Kako li sam samo naivna kad ja koja radim na najstarijoj, najboljoj i najdražoj vam televiziji, petkom navečer na Drugom očekujem svoju omiljenu britansku inspektoricu Veru. Jedna takva stamena gospođa, koju je vjerojatno odabrao Đelo Hadžiselimović, kapitulirala pred nogometom. Brazuka rules! Nogometne ultimativne vijesti su čak i Severinine selfije stavile u drugi plan. Da čovjek ne povjeruje.

No nemojte misliti da sam potpuni neznalica. Za nekog tko dan počinje ovisničkim listanjem portala u potrazi za istinom i nadom, nemoguće je ne upiti zrnca nogometne mudrosti. Znam da igra naše nogometne repke neće baš ništa promijeniti u mojem životu, ali nisam mogla izbjeći majčinski strah da naše dečke, posebno one koji su zvijezde velikih stranih klubova, one sa skupim nogama, ne potrga neki dripac koji je i prijateljske utakmice preozbiljno shvatio. Jasno da dijelim sve brige profesora Nemeca o Lukinu stopalu i Pranjinu lijevu skočnom zglobu. I da sam ja Pletikosa, najprije bih povraćala zbog straha i osjećaja pritiska jer u širini gola su svi hrvatski nacionalni interesi i naša stanogradnja i brodogradnja i cestogradnja i školstvo i zdravstvo i fiskalna politika, sve je, baš sve, u rukama naše hobotnice. Pa ti budi miran, staložen i sabran kad ti na gol puca Neymar.

Moj problem, zapravo, uopće nije nogomet, moj je problem histerija, sve to pumpanje kvazidomoljubja, jeftina manipulacija i taj naš eskapizam i potreba da zabijemo glavu u nogometno ludilo s nadom da će, kad se probudimo, trava biti zelenija. Život bez teške krize, stečaja, vjerovnika, nezaposlenosti, ZOR-a, outsourcinga, korupcije. A opet, prema trenutačnim financijskim pokazateljima, utjecaj na BDP je, kažu, izravno nemoguće izmjeriti, ali je neizravno golem. Za vrijeme nogometa osobna potrošnja je znatno porasla. Možete si misliti kakva nam je produktivnost kad se utakmice gledaju u ponoć i kasnije. Dakle, možemo po starom. Loše raditi, puno piti, a pritom se čak i kasica puni. Deus ex machina. Kad sam već kod punjenja i pražnjenja, zgodna je bila jedna anketa. Pitali su ljude, dakle, uglavnom muškarce, bi li radije gledali finale SP u nogometu ili bi proveli vruću večer sa svojom ženom. Samo se jedan gospodin odlučio za svoju gospođu, a jedna je gospođa, puna razumijevanja, priopćila da je SP svake četiri godine pa bi izostanak bračnih dužnosti zbog nacionalnih interesa razumjela.

Svaka pak odrasla, bračno sposobna, ugovorno vezana osoba znala je unaprijed rezultate ankete. U brak se ne ulazi zbog seksa nego zbog ljubavi. Ljubav s vremenom prerasta u prijateljstvo i potom u skladan bratsko-sestrinski odnos. K’o da smo si rođeni. I kako ćete protiv svog?! Zato su i aktivnosti u bračnoj ložnici učestale k’o mundijal.

Da smo manje okrenuti nogometu, a više umjetnosti bilo bi nam bolje. Tamo je barem bijenale, trijenale...