"Moraš činit ča te voja, ma balun mora ostat suv"

Picigin je zanimljiva i dinamična igra nastala oko 1908. godine u gradu pod Marjanom, u sunčanom Splitu. Osim Hajduka i Dioklecijanove palače, ova igra je nešto na što su Splićani iznimno ponosni i što ih čini poznatima. Igra se na pješčanoj plaži, po mogućnosti u što plićoj vodi. Osnovni cilj igre jest da loptica što dulje ostane u zraku, bez pada u more. Igra započinje zagrijavanjem nakon čega dolazi do vodene akcije i akrobacija. U njoj sudjeluje pet igrača, trojica trkača i dva tehničara, odnosno sidruna. Neki od sportova s kojima se picigin može usporediti su tenis, vaterpolo, rukomet, te akrobatske vještine kojih u ovom sportu nikako ne nedostaje. Po pravilu, loptica se udara samo jednom i to rukom, najčešće dlanom, premda su odstupanja moguća. Ono što ovaj sport čini jedinstvenim jest činjenica da igrači ne igraju jedan protiv drugoga, već svi zajedno. U piciginu nije bitno tko pobjeđuje, bitna je samo dobra zabava. Smatra se da je ime dobio po talijanskoj riječi pizzicato (tal. pizzicato - tehnika sviranja trzanjem žica na glazbenim instrumentima).

Govoreći o nastanku picigina, odgovornima se smatraju splitski studenti koji su sport, koji se od Prvog svjetskog rata igra po skoro pa istim pravilima, donijeli iz Praga. Igra slična piciginu igrala se čak prije 6000 godina u zemljama Srednje Amerike, a igrali su je domorodci na obalama rijeka koristeći lopticu napravljenu od životinjske kože ispunjenu pijeskom. Ovaj amaterski sport sada se proširio po cijeloj Hrvatskoj, što znači da nisu više samo splitske Bačvice mjesto okupljanja piciginaša. On se sada igra u Osijeku, Medulinu, Baškoj, po čitavoj hrvatskoj obali, a i šire. Moto igre glasi: "moreš činit ča te voja, ma balun mora ostat suv".

S vremenom je došlo do popularizacije picigina te on više nije rezerviran samo za studente već ga igraju ljudi svih životnih dobi. U Splitu se picigin igra tokom cijele godine, a uvedeni su čak i reflektori za noćno igranje. Od 2005. godine organizira se i "Picigin World Championship" gdje suci ocjenjuju umjetnički dojam i skokove piciginaša. Tradicija je i novogodišnje igranje na splitskim Bačvicama koje okuplja samo najstrastvenije i najhrabrije piciginaše. Zabavna igra koju svi vole igrati uvrštena je u registar kulturnih dobara Ministarstva kulture RH te je tako postao zaštićeno nematerijalno dobro.

"Picigin je neraskidivo vezan za splitsku plažu Bačvice te je postao dio identiteta ne samo istomene plaže i kvarta, već i cijelog grada Splita. Stoga je picigin kao dio kulturne kulturne baštine grada Splita upisan na Listu namaterijalnih kulturnih dobara RH", kaže Ivana Radovan, etnologinja u Konzervatorskom odjelu Split, te dodaje da je picigin nastao prilagođavanjem vaterpola lokalnim uvjetima, odnosno relativno plitkoj plaži.

"Kako sama ne igram picigin, mogu samo pretpostaviti da sam cilj igre - što duže zadržati lopticu u zraku - kod igrača izaziva maksimalnu motiviranost na što dulju, bolju i atraktivniju igru te pruža osjećaj adrenalina. Kod picigina nema suprostavljenih strana, što je svojevrstan kuriozitet, nema pobjednika ni gubitnika, samo zabava i zadovoljstvo pet igrača, što pridonosi njegovoj omiljenosti. Zbog toga su i piciginaški velikani smatrali da 'Prvenstvo svita u piciginu' nije u skladu sa samom biti igre koja nije natjecateljska već se igra iz isključivo iz zabave", zaključuje Radovan.

Mladen Stanić, student i igrač ovog tradicionalnog splitskog sporta, kaže kako tokom vrućih ljetnih dana nema bolje stvari od igranja picigina jer služi kao trening i izvrstan način hlađenja. "Igranje picigina prenosi se s naraštaja na naraštaj pa su upravo zato splitske Bačvice uvijek prepune igrača svih generacija te je na taj način došlo do uvrštavanja picigina u nematerijalno dobro RH. Taj sport je jednostavno nešto što se integriralo u pore grada Splita i postalo dijelom splitske kulture", kaže Stanić.

Jan Ivan Stipančević, student i Stanićev kolega piciginaš, kaže kako od malih nogu voli igrati ovaj dinamičan, zanimljivi sport. "Nema bolje stvari liti nego udrit po piciginu. Nisam jedan od onih koji će igrati picigin i po zimi, ali ako ih to uveseljava, zašto ne. Picigin je stil života“, kroz smješak kaže Stipančević.

“Taj sport je nešto što u Splitu igraju ama baš svi, sve generacije i uzrasti... nešto što je s vremenom postalo zaštitni znak našeg grada. Zato mi je baš drago što je Ministarstvo kulture u njemu prepoznalo potencijal i tradiciju te ga proglasilo nematerijalnim dobrom Republike Hrvatske. Svatko u Splitu, a i šire, zna što je picigin i kako se igra. Naročito su turisti oduševljeni igrom jer to prije nisu vidjeli“, zaključuje Stipančević. Nakon svega, ne kaže se uzalud ljubav, a ne đir.