Nedostatak ulaganja glavni krivac marginaliziranosti ženskog ekipnog sporta

Znate li tko su prvakinje Hrvatske u košarci, rukometu ili još manje poznatom vaterpolu? Zašto na njihovim utakmicama sjedi tek šačica entuzijasta, nemaju sponzora, a u novinama pročitamo tek nekoliko članaka godišnje, koji su manji od veličine svakodnevnog horoskopa? Mi Hrvati imali smo, i još uvijek imamo puno vrhunskih sportašica. Sjetimo se Janice Kostelić, Ive Majoli ili još uvijek aktivne Blanke Vlašić. Sve su one osvajale turnire i medalje, bile prvakinje svijeta i olimpijske pobjednice. Punili su se tada novinarski stupci hvalospjevima o njihovom uspjehu, „lijepili“ na njih sponzori. No, jeste li ikada vidjeli da takva bujica pozornosti prati neki naš ženski ekipni sport?

Kraj je sezone, djevojke su odigrale svoje, uzele su pehare. Prvi put u povijesti kluba Ženski košarkaški klub Medveščak podigle su pehar prvakinja Hrvatske. Vrhunski je to uspjeh u situaciji kad se veliki klubovi, poput Gospića i Šibenika, gase. Najbolja u finalnim utakmicama bila je Nina Premasunac.

"Poslije osvajanja prvenstva bio je veći interes. Za nas su se zanimale i novine i portali, a bilo je i više publike na tribinama na finalnim utakmicama. Vjerujem da će sada doći i veća financijska pomoć od grada. Situacija se malo promijenila, ali mogla bi biti još bolja", optimistično kaže Premasunac, iako naglašava da se njezin sport malo više pratio samo ona dva tjedna za vrijeme Olimpijskih igara u Londonu.

Peti trofej za redom osvojile su i vaterpolistice Mladosti. Pitat će se mnogi, pa zar one uopće postoje? Dakako da postoje! Svakodnevno treniraju i po tri sata, same dizajniraju i plaćaju kupaće kostime te seniorsku ekipu sastavljaju generacijama od 1985. do 2001. godišta.

No, ne zamaraju se puno. Kako kaže njihova trenerica Mia Šimunić, one su tu iz ljubavi prema vaterpolu i jasno im je da pritom nema neke veće mogućnosti za zaradom. "Mi rezultate imamo, nemam taj osjećaj da se ništa ne događa i da smo mi zakinute", kaže Šimunić, ipak svjesna činjenice da ih u medijima zapravo nema. "To je šteta jer je ženski vaterpolo vizualno jako lijep. Djevojke su u kupaćim kostimima, imamo nadmetanje, vodu, igru. Ali, vaterpolo nije sport za televiziju. Bilo bi odlično da se stave podvodne kamere. To bi automatski bilo zanimljivije za gledanje", naglašava Šimunić.

Gledaniji muški sport

Djevojke se trude privući publiku. Vaterpolistice Mladosti cijelu sezonu igraju utakmice nakon muške, u nadi da će dio gledatelja ostati navijati za njih. Kapetanica Dunja Bračun kaže da i vaterpolisti imaju poteškoća s punjenjem tribina te da se nijedan ženski sport u tom segmentu ne može mjeriti s muškim. Upravo to smeta i Premasunac. "Po pitanju sponzora stavlja se naglasak samo na muški sport. Mislim da to nije fer, ali zapravo nemam rješenje", govori mlada košarkašica.

Igor Flak, sportski urednik Večernjeg lista, ne misli da se ženski sport namjerno zapostavlja.

"Muški sport je dinamičniji, eksplozivniji. Ne mislim da je to diskriminacija prema ženama, jednostavno je tako", kaže Flak koji naglašava da je uspjeh mjerilo svega. "Mi smo razmaženi i volimo uspjeh. U komercijalnim sportovima, poput tenisa, mi čak više prostora dajemo djevojkama. Da imamo prvakinje svijeta u nekom ekipnom sportu, sigurno bi im dali više mjesta", zaključuje Flak.

Tu se zapravo dolazi do začaranog kruga. S vrhunskim rezultatima dolazi potpora tribina, sponzora i medija, a da bi došli do rezultata igračice moraju imati potporu od samog početka. Tih potpora, nažalost, u našem sportu nedostaje.

"Jako se loše radi s mladim generacijama, nemaju nikakve mogućnosti za daljnji razvoj", komentira Premusanac dodajući da susjedne zemlje poput Slovenije, Srbije i Italije razvijaju mlade igračice te kad se razviju mogu se prodati van, a zarađeno uložiti u daljnji razvoj, dok se kod nas se preskaču cijele selekcije.

Korijen problema u financiranju

Slično je i u vaterpolu, gdje se zbog manjka igračica ne uspijeva sastaviti seniorska reprezentacija. Uz to, kako kaže Šimunić, najveći su im problemi financijski i materijalni, jer na raspolaganju imaju samo dva bazena, koja moraju zadovoljiti više ekipa i uzrasta. Kapetanica Bračun ističe da nemaju osobu koja bi klubu vodila marketinške aktivnosti i odnose s javnošću.

"Sve ide od naše privatne inicijative, čak i našu Facebook stranicu vodi djevojka iz kluba", komentira Bračun. U Hrvatskoj ukupno za marketing u sportu postoji jedna jedina agencija. "Problem je u tome što se ne može doći na bazen i kupiti majica Mladosti, a to je problem ne samo u ženskom nego i muškom sportu", nadodaje Bračun, ističući kako jedino što se može kupiti jest nogometni dres.

"Ako nemaš jaku ligu, nemaš sponzore. Nitko se neće baviti odnosima s javnošću ako od toga nema novaca, a bez toga se ne može napraviti pravi posao", jednostavno objašnjava Flak. "Dobre ugovore samo možeš imati uz dobre rezultate, a i tada netko to mora gurati, nuditi", dodaje.

U ženskom slučaju, tak netko tko gura, uz sve druge obaveze i napore, moraju biti same sportašice. Za uspješnost istog, već dugo u sportu nisu dovoljni samo vrhunski rezultati. Potrebni su i vrhunski odnosi s javnošću, bliske veze s medijima i vrhunski sponzori. A onda se opet sve vraća na financiranje i novac. Novac kojeg je nažalost u sportu sve manje, kako ženkom tako i muškom.