Kulturni linč na 2016.

Kada se već ustaljena procedura beatifikacije umrlog potencira većim brojem umrlih nadljudi, stvaraju se mitovi o metafizičkoj zvijeri zvanoj Godina, o moći jednog proizvoljno izmjerenoga dijela Vremena za koje smatramo da je linearno egzistirajuće. Javlja se strah i mržnja prema toj Godini koja želi oduzeti čovječanstvu ono što mu pripada, a to su ikone, bogovi za koje nas nije briga, ali volimo da su tu, da žive i dišu uz nas.

Unezvjereni smo i ožalošćeni gubitkom stvaraoca kojeg smo do maloprije povezivali isključivo uz repetitivne playliste u noćnim klubovima, šokirani smo preranim odlaskom glumice koju ne bismo prepoznali na ulici ni da nosi karton sa svojim imenom oko vrata, zabrinuti smo za budućnost visoke kulture čiji je stup srušen smrću imena koje prepoznajemo iz srednjoškolskih udžbenika.

Nestanak umjetnika je u srži potpuno irelevantan jer nam umjetnik kao osoba ne znači ništa, samo je ono što se iskazuje kroz njega i iz njega relevantna stvar za kulturu. Koliko god samo djelo bilo uvjetovano stvaraocem kao subjektom, jednom kada je čin otuđenja završen, proizvod zadobiva vlastiti život, vlastiti identitet, te djeluje na nas neovisno o statusu stvaraoca.

Kultura nije stala s imenima kao što su Nietzsche, Spinoza, Bach, Vivaldi, Michelangelo, Šimić, Desnica, Dostojevski i drugi, pa sigurno neće s Bowiejem i Cohenom.