'Nismo društvo koje cijeni umjetnost i koje je podržava'

Iako nije ušla u povijest kao prva dekanica ADU, Franka Perković ipak je na sebe skrenula pozornost javnosti. S obzirom na njezino bogato iskustvo na umjetničkom polju, ali i na samoj Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 3. listopada čekaju je zanimljive dvije godine.

Kako to da ste bili jedina prijavljena kandidatkinja?

Dužnost je dekana na Akademiji prije desetak godina bila nešto ležernija, nadam se da mi bivši dekani na ovome neće zamjeriti. Tada je sustav financiranja bio drukčiji, pa se mnogo toga rješavalo samo od sebe. Nakon uvođenja bolonje, a pogotovo nakon početka ekonomske krize, ta dužnost više nije neko sretno mjesto, tako da nije bilo navale na taj položaj. Ni ja sama nisam se namjeravala kandidirati. No s obzirom na slab broj prijava, a uz činjenicu da su prethodni dekani, Borna Baletić i Enes Midžić, pokrenuli projekte koji su istinski važni za razvoj Akademije te bi bilo šteta prekinuti njihov razvoj, odlučila sam se kandidirati. Naime, prošle sam četiri godine bila prodekanica za nastavu i studente. Upoznala sam sustav, stekla dobar uvid u situaciju na Akademiji i shvatila da bi novoj osobi bilo potrebno barem dvije godine da pohvata konce, a to je već kraj mandata.

Kakvu situaciju ste zatekli na Akademiji – gdje postoje mogućnosti za napredak?

Na većini fakulteta dekanski mandati traju tri godine. U nas mandat traje dvije godine što je jako kratko jer dok shvatiš s kim komunicirati o stvaranju strategije, a s kim u vezi s financijama, te dok napokon uzmeš stvari u svoje ruke, već dođe kraj mandata. Imamo mnogo razvojnih ideja i bez obzira na financijsko stanje u državi koja ozbiljno i sustavno ne podržava visoko obrazovanje ni u kojem obliku, a pogotovo ne ovo umjetničko koje ne razumije, smatram da prostora za razvoj itekako ima. No prije razvoja ključno nam je osigurati opstanak – pobrinuti se da financiranje naše umjetničko-nastavne produkcije uđe u konkretan financijski okvir jer ih zasad financiramo iz materijalnih troškova. Tek nakon toga možemo ozbiljno krenuti u razvoj, a on je nužan - tehnologije se mijenjaju jako brzo i mislim da, ako stojimo na mjestu, zapravo nazadujemo.

Koliko je aktivan studentski zbor Akademije?

Nešto je aktivniji nego do prije nekoliko godina kada su sigurno bili jedni od 'nemarnijih' u povijesti Sveučilišta. Nije im se dalo buditi da bi nazočili sastancima akademskog Vijeća u osam ujutro. Nova studentska garnitura svakako obećava, posljednjih su godina pokrenuli neke izvrsne projekte poput PitchADU na kojemu su okupili čelne ljude svih najvećih produkcijskih kuća i predstavili im svoje projekte. Sve se više angažiraju, stječu svijest o tome da su jednako važan dio Akademije kao i nastavnici i da su njihova prava i odgovornosti iznimno velike. Nadam se da će aktualni događaji na Filozofskom i TTF-u, koliko god grozni bili, pomoći studentima da osvijeste kolike su im snaga i odgovornost.

Hajdemo konačno demistificirati odsjek glume i priče koje godinama kruže o njemu. Na kojem polju ili poljima treba raditi da bi se on 'modernizirao'?

To je priča stara dvadeset do trideset godina i nema veze s današnjom situacijom. Vi danas na odsjeku glume imate niz ljudi srednje i mlađe generacije koji pripadaju samom vrhu hrvatske kazališne umjetnosti – Bobo Jelčić, Saša Božić, da ne nabrajam... riječ je o ljudima različitih estetskih preferencija, ali sigurna sam da je upravo suvremenost njihov zajednički nazivnik. Famu o zastarjelosti Odsjeka glume prenose ljudi koji su ili davno ovdje studirali ili jednostavno nisu uspjeli ovdje studirati.

Što je s hiperprodukcijom glumaca - gdje će svi oni naći posla?

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dopuštalo je da se otvaraju novi studijski programi slični postojećima. Decentralizacija dobro zvuči – zašto Rijeka ne bi imala svoje, a Split i Osijek svoje studije glume i filma. Meni to također logično zvuči, ali ne kad se sjetim da smo zemlja s četiri milijuna stanovnika. To je velik problem i mladim glumcima zaista nije lako. Pratimo situaciju sa zapošljavanjem naših alumna i svi oni većinom negdje rade. Uglavnom su slobodnjaci, ali to se u ovom poslu podrazumijeva. Akademija se ne upisuje da bi se negdje dobilo radno mjesto na kojem ćeš dočekati mirovinu. No nisam sigurna da je sa studentima ostalih akademija situacija takva.

Ispratili ste prvu generaciju studenata plesnog odsjeka. Koliko se pozornosti daje tom odsjeku, s obzirom na to da je najmlađi?

Studentice i studenti tog odsjeka imaju fantastičnu prigodu da im predaju vrhunski svjetski koreografi, plesači i baletni pedagozi. Istina, uvjeti im nisu idealni, ali zasad mislim da to dobro funkcionira. Gledala sam neke njihove ispitne produkcije, oduševile su me djevojke s 'izvedbenog' – opći je konsenzus da je riječ o umjetnicima koji mogu plesati na bilo kojoj svjetskoj sceni i predstavljati ne samo Akademiju i zagrebačko Sveučilište nego i Hrvatsku. I zato smo na njih ponosni. Naravno, najveći problem leži u financijama jer su one dogovorene samo načelno. Iako su odsjek pokrenuli Ministarstvo kulture te Ministarstvo znanosti u suradnji sa Sveučilištem, gdje je dogovoreno da će ga ministarstva financirati i studentima osigurati prostor za rad, a ADU provesti program, čini se da nitko od mjerodavnih nije sasvim spreman na sebe preuzeti taj teret. Naime, to je skup studij koji zahtijeva stabilnu financijsku i prostornu infrastrukturu. Mi u Hrvatskoj nemamo dovoljno educiranih profesora koji bi predavali na takvom studiju, što znači da predaju sve redom inozemni vanjski suradnici, a to je skupo.

Kako ADU stoji u vezi s Erasmusom?

Budući da naši studenti često počinju raditi već za vrijeme studija, postoji bojazan od gubitka kontakata koji se stječu projektima. Boje se da će se vratiti u Hrvatsku s odličnim znanjem koje nitko neće htjeti 'iskoristiti' te da će naposljetku ostati zaboravljeni. Ipak, studenti sve više odlaze na inozemne studije. To me veseli, jako je važno da se provjere negdje vani, steknu nova znanja i i iskustva, pa da se vrate i impliciraju ih ovdje.

Što mislite o novoj ministrici kulture Nini Obuljen?

Nemam osobno iskustvo suradnje s gospođom Obuljen. Međutim, svi kolege koji su s njom surađivali zadovoljni su i jako podržavaju taj odabir. Također, upravo je Nina Obuljen bila među ljudima koji su svojedobno razumjeli koliko je pokretanje Studija plesa važno za Hrvatsku. Mislim da je vrlo važno što je za odabir presudila njezina stručnost.

Je li status slobodnog umjetnika čast ili samo socijalna komponenta?

Definitivno je socijalna komponenta. Do 2009. bila sam slobodna umjetnica kako bih imala osiguran staž te socijalno i zdravstveno, tako da svakako govorimo o socijalnoj kategoriji iako ne bi trebalo biti tako. Ali jednostavno nismo društvo koje cijeni umjetnost i koje je podržava, razvija i čuva, razumijevajući da nam jedino umjetnost, kultura i jezik mogu pomoći da sasvim ne nestanemo kao entitet. Vladajući se uglavnom bave time kako što manje opteretiti proračun nečim tako 'nevažnim' kao što je slobodni umjetnik.

Da ste vi ministrica kulture – koji bi bio vaš prvi potez?

Izvukla bih iz premijera maksimalan iznos novca i ne bih popuštala. Potom bih skupila stručne ljude i složila, pa zatim i provela kulturnu strategiju.