"Jedini sam koji je očeve pitao što misle o svojoj queer djeci!"

Meksički redatelj i LGBTIQ aktivist Marco Castro-Bojorquez veliki je glas i inspiracija mnogim LGBTIQ osobama koje se bore za otvoreno, tolerantno i bolje društvo u kojemu će se moći raspravljati o problemima koje doživljavaju LGBTIQ zajednice. El Canto del Colibri, snažan je prikaz meksičkih migrantskih očeva koji pričaju o svojoj djeci koji su dio LGBTIQ zajednica te kako su se nosili s njihovim stanjem. Film je doživio veliki uspjeh na South West Gay and Lesbian Film Festival i na San Francisco Latino Film Festival. Osim što se Bojorquez bavi LGBTIQ aktivizmom, također pokušava kroz svoja predavanja širiti edukaciju o HIV-u i stigmatizaciji koje pojedine osobe danas doživljavaju.

Vaši filmovi često se usredotočuju na Latino obitelji i njihovu LGBTIQ djecu. El Canto de Colibri, vaš zadnji film, ilustrira jednu snažnu i predivnu vezu između obitelji. Što vas je privuklo da napravite ovakav projekt?

El Canto de Colibri je projekt koji mi je promijenio život. Prije nego sto sam počeo snimati ovaj film, mislio sam da ću napraviti kratak film koji će nastaviti moj prethodni koji se zove Tres Gotas de Agua, priču o trima snažnim majkama koje vole svoju LGBTIQ djecu i to žele podijeliti sa svijetom. Nakon što sam se preselio u Los Angeles, moj dobar prijatelj i kinematograf, Jose Alfaro rekao mi je kako bi trebao napraviti film koji će se fokusirati na strane očeve koji imaju također svoje priče. Nadalje, postojalo je nekoliko ljudi koji su me inspirirali na LGBTIQ youth conference u Los Angelesu, gdje sam uspio razgovarati s mladima koji su doživjeli nasilje samo zato što su dio LGBTIQ zajednice. Njihove priče su srceparajuće. Bio sam u teškoj depresiji nekoliko dana i nisam htio vjerovati da je situacija toliko loša: mnoge mlade osobe dolaze iz Latino migrantske obitelji i upravo njihova energija inspirirala me da stvorim El Canto del Colibri.

Film prikazuje različite strane i emocije, gdje se kompleksne osobnosti i ljudske pozadine pokušavaju spojiti u jedinstvenu poruku da danas još uvijek postoji borba protiv stigmatizacije. Je li aktivistu poput vas bilo emocionalno teško vidjeti i slušati kada očevi iskreno govore o svojim osjećajima i kako djeca pričaju svoja vlastita iskustva?

Nisam siguran je li 'teško' dovoljno snažna riječ koja će opisati takav osobni i politički proces. Mogu samo reći da mi koji se borimo protiv diskriminacije svoje osjećaje i brige stavljamo na vrlo ranjivo mjesto, a to je javnost. Ljudi trebaju shvatiti da je potrebno stvoriti sigurno društvo, jer osobe koje su najčešće marginalizirane (osobe koje imaju HIV, koje su seksualni radnici, migranti koji nemaju dokumente, osobe koje imaju deformaciju i oni koji se drogiraju), nemaju nikakvu sigurnost i pomoć. To je naša sadašnjost! Sada, kada želiš napraviti film koja se fokusira na ovakve probleme, to stvara jednu duboku tetovažu u vašoj duši. To nikada nisam doživio i u mom slučaju, samo nekoliko mjeseci prije nego što mi je otac umro, pričali smo o mojoj seksualnosti, a samo tri dana prije nego što je film izašao, on je umro. El Canto del Colibri je film posvećen njemu, mome ocu. Postoji nekoliko stvari koje želim razjasniti - zbog nekih osoba koje su me ohrabrile i bile uz mene, El Canto del Colibri je film koji me danas još uvijek vodi da upoznajem nove ljude sa svojim vlastitim i posebnim pričama koje nas poučavaju o različitosti života. Svoj posao redatelja doživljavam vrlo ozbiljno i to mi obogaćuje život i tjera me da još više stvaram.

Vaš film prikazuje nadu i razumijevanje da je moguće izaći "van iz ormara" bez posljedica diskriminacije, te s mogućnošću da će osobe podržati ostale koje se boje. Postoji li mogućnost da uvrstimo filmove poput vašega u obrazovni sustav po školama? Možemo li na to utjecati na globalnoj razini?

Iako danas postoje mnogi dokumentarni filmovi s pozitivnim i hrabrim porukama, imamo još dosta posla, pogotovo ako želimo stvoriti emocionalni dojam ili provocirati tako da ljudi nešto poduzmu. Smatram da je komplicirano to implementirati u školski sustav zato što sam, u mom slučaju, htio napraviti film jer sam imao izvore oko sebe i osobe koje su mi pomogle. Međutim, svaki aktivist koji se danas bori nije toliko privilegiran kao ja, i vrlo sam zadovoljan što imam izvanrednu ekipu koja stoji iza mene i daje mi podršku. Nisam znao da postoji filmska industrija koja će te podržati ako radiš filmove za humanitarne svrhe. Trebamo stvoriti fondove tako da možemo dalje širiti poruke, no uz to ide i razvoj u sustavu obrazovanja. Danas nemamo industriju koja prepoznaje različite stvarnosti Latino migratskih očeva i njihove queer djece. Ovo je za nas sve novo, ali isto tako ne želimo tako lako odustati, jer svrha nam je prikazati film i inspirirati one koje se osjećaju zaostavljeni, a žele ispričati svoje vlastite priče.

Zanimljivo je bilo vidjeti kako u filmu postoje različiti načini kako su očevi ispričali svoje brige i ljubav za svoju djecu. Iz vašega iskustva, je li vas takav dijalog potaknuo da stvorite više filmova poput ovoga?

U Tres Gotas de Agua možete vidjeti kako postoji bogatstvo u dijalogu među majkama i djecom. Kada sam počeo snimati muškarce i pitati ih o tim temama, shvatio sam da sam ja jedina osoba koji im postavlja takva pitanja o njihovoj djeci. Bilo mi je nevjerojatna čast otkriti i ispričati njihove priče koje su inspirativne. Cilj projekta bio je sačuvati njihov integritet, zato što su oni moja obitelj i pružali su mi nevjerojatne priče koje su mi duhovno vrlo dragocjene. Za to ću im uvijek bit zahvalan!

Kakve vas osobe inspiriraju danas?

Osobe koje me danas inspiriraju su transrodne žene koje su pripadnice različitim rasama, kulturama i boje kože. Nitko drugi u našem pokretu nije doživio toliko fizičkog i psihičkog nasilja kao što su ga doživjele transrodne žene i naš je posao zaštititi ih i zajedno surađivati tako da promijenimo trendove.

Kako je bilo raditi u LGBTIQ mladeži?

LGBT mladež oduvijek je bila moj učitelj i nikada ne bih nešto uspio bez njihove ljubavi i podrške.