Jedini gori zločin od paljenja knjiga je nečitanje

Znanje je moć, a ta moć nikad nije bila dostupnija nego danas, posebno zbog razvoja interneta. Knjige ne samo da utječu na razvoj kritičkog mišljenja i opismenjavanje nego obogaćuju našu osobnost, oplemenjuju našu dušu. No može se reći kako su pismenost i kultura Hrvata, naročito onih mlađih, na vrlo niskom stupnju.

Unatoč tome, Ministarstvo kulture već godinama ne ulaže dovoljno u programe književnih događanja, a ove godine je odlučilo i dodatno smanjiti izdavanja, kao da ne vide sliku hrvatskoga društva i unutarnju potrebu nacije za novom književnom renesansom, poput one započete izumom tiskarskoga stroja.

Uzmimo kao primjer Interliber. Ministarstvo kulture je u svom nedavnom priopćenju navelo kako već godinama ne podupire Interliber što je pogreška cjelokupne kulturne politike već dulji niz godina. Ipak, u pregledu programa književnih manifestacija za 2015. naznačeno je kako je Ministarstvo za njega odobrilo 100.000 kuna. Što je na kraju istinito? Istinito je da je Interliber samo pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva kulture, koje je obično samo formalnog karaktera.

Nije Interliber najugroženiji, trebamo se bojati za one programe kojima su sredstva jako smanjena. Ministarstvo se opravdava da financira sajmove u Leipzigu, Bologni, Sarajevu, kao da nisu čuli za onu Voltaireovu da “čovjek treba obrađivati svoj vrt”.

Očito je viđenje Ministarstva da prosječni Hrvat odlazi na književne sajmove po svijetu slijedom gospodarskoga prosperiteta nacije. Ne bi li bilo pametnije da ulože u projekt najvećih hrvatskih književnih djela na desetak svjetskih jezika i time podupru i naš turizam i sliku naše zemlje u svijetu kao kulturno bogate? Prosječnom Hrvatu, gospodo, ti sajmovi po svijetu ništa ne znače jer oni izravno od toga nemaju ništa.

Studenti, umirovljenici, roditelji s djecom skupljaju novac kako bi kupili knjige na jednom od mnogobrojnih sajmova knjiga. Na kraju će opstati samo oni najveći, a knjigoljupci će najviše ispaštati. “Postoje i gori zločini od paljenja knjiga, jedan od njih je nečitanje” – izjava je Josepha Brodskog, a Hrvati ne čitaju, ne razvijaju kritičko mišljenje, ne obogaćuju vokabular i ne mare za svoju pismenost. Također, hrvatski pisci ne pišu. Kako bi i pisali kad Ministarstvo i njima reže poticaje?

Nadolazeće generacije neće znati za ljepotu knjige, odrastanje pod utjecajem najdražih nam književnih likova, odlazaka s roditeljima, djedovima i bakama u knjižare i sajmove knjiga u potrazi za “onom knjigom” koja će odrediti nas same, ako se naša kulturna politika ne okrene u poticanje i osmišljavanje novih, atraktivnih književnih programa. U protivnom, ovakvim će mjerama samo demoralizirati one koji žele stvoriti ljepši svijet.