Može li intelektualac preživjeti u modernoj Hrvatskoj?

Predstava u režiji Ivice Buljana potiče nas da razmišljamo o tome u kakvom svijetu zapravo živimo

Može li pojedinac utjecati i pobuditi osjećaj otvorenosti u ostalima?

To je pitanje koja Alisa postavlja nakon predstave - hrabra i humana članica obitelji Kos koja se bori protiv primitivizma u svojoj obitelji. Ona se ne boji iskrenosti, dapače, ona to provocira, govoreći istinu o sebi i iza čega ona stoji. Naposljetku shvaćajući kako se svijet mijenja, ali ljudi ipak ostaju isti - opterećeni problemom nacionalnog identiteta, zaglavljeni u prošlosti koja je daleko iza nas.

U zagrebačkom HNK-u 30. travnja je održana dugo očekivana premijera drame “Tri zime”, poznate hrvatske dramatičarke Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana. “Tri zime” je snažna obiteljska drama, koja pruža niz različitih vizura i pitanja o definicijama identiteta, neznanja i osobne konfuzije u suvremenoj Hrvatskoj.

“Meni je prvi doživljaj u drami bio kada dolazi Alisa koja je uhvaćena u ‘zemlji čudesa’, jer se u suvremenoj Hrvatskoj, 2011. stvarno osjeća kao da je ondje. Ona je tu glasnogovornik zdravog razuma, osuđuje stvari koje se zbivaju u obitelji i na koju se, naravno, reflektira suvremeno društvo i tu je meni to ključno razdoblje”, izjavila je profesorica na komparativnoj književnosti Željka Matijašević na konferenciji za novinare. Leo Rafolt, izvanredni profesor na odsjeku kroatistike pri Filozofskom fakultetu, istaknuo je važnost utjecaja vrijednosti komunikacije među generacijama te upitao može li se na neki način naslijediti režim na oblik unutarnje mape, a ne samo kao politički okvir.

“Ovu dramu shvaćam kao obiteljsku iako mislim da svaka dobra drama može biti i politička”, objasnila je Štivičić. Tri generacije prikazuju neočekivane političke događaje koji imaju snažan utjecaj na njih u današnjem društvu.

Alisa postaje simbol tragičnog heroja suvremene liberalne osobe, osobe koja pokušava širiti glas razuma o različitosti svijeta i o predivnom nesavršenstvu individualaca koji su svuda oko nas. No taj zadatak postaje gotovo pa utopija. Kraj predstave simbol je unutrašnjeg stanja osamljenog intelektualca koji, nažalost, ne može dobiti pravo mjesto čak ni u svojoj vlastitoj obitelji.