Tisuću mu skalpova! Ferri je umro!

Zagora nisam čitao već godinama i možda me baš zato vijest o smrti njegova tvorca toliko dirnula. Bonellijevi stripovi, čijoj nakladi pripada i Zagor, imali su veliki utjecaj na mene kad sam bio dijete. Iako se ne bi moglo reći da sam generacija Zagora, jer sam rođen više od trideset godina nakon njegova nastanka, ipak me uspio dostići s mojih deset godina i zauvijek osvojiti. Kad ti život nije nešto posebno opasan ili zanimljiv, a dijete si nesvjesno negativnosti takvog života, onda taj život sanjaš i proučavaš preko stripova. Ovisno o preferencijama, čitaš vestern, horror, ZF...

Ono sjajno kod Zagora upravo je mješavina žanrova, za svakog ponešto, koja prikazuje nepredvidivost života. Druga stvar je i njegov humor. Zagor svoje brojne avanture proživljava uz pomoć svojih znanaca i time čitatelje ostavlja bez daha. Chico, Zagorova desna ruka, kojem zbog ograničena prostora ne mogu spomenuti sva prezimena, pravo je komično osvježenje pokraj ozbiljnog i opakog Zagora. Debeo, hvalisav, nespretan, uvijek gladan i namrgođen kad nema hrane ili sa Zagorom juri u pogibelj. On je nezaobilazan element humora ovog stripa koji bi neki mogli smatrati i malo grubljim.

Primjerice, Zagor i Chico su u epizodi “Priča o Wandering Fitziju” bili u posjetu plemenu Hopa, koji su poznati po svojoj gostoljubivosti i pacifizmu. Međutim, Chico se našalio s jednom Indijankom iz tog plemena, udanoj za Nakaia, koji nije Hop nego Navajo, pa je stoga Zagor upozorio Chica da on nije toliko miroljubiv kao Hopi. S obzirom na to da je sam Chico Meksikanac, dobar dio humora se svodi na to da je nespretan, a ljudi ga zbog toga upravo doživljavaju kao “bedastog” Meksikanca. Ipak, da sada neupućeno čitateljstvo ne bi mislilo da je Ferri promovirao rasizam, jasna je distinkcija između prijateljske šale i uvrede. Primjerice, kada je jedan bahati čovjek Chica nazvao Greaserom, pogrdnim imenom za Meksikance i još izazivao tučnjavu, Zagor mu je “grubo objasnio” njegovu nekorektnost.

To su samo neki od razloga zašto sam obožavao Zagora i što žalim da nas je kreativni Ferri napustio. Iako postoje i novi, kvalitetni stripovi, klasici kao što je Zagor polagano tonuo u zaborav, u što sam se sam uvjerio.

Sumnjam da ću ih ovim putem ja ili bilo tko drugi uspjeti nagovoriti da mu daju prigodu. Možda je normalan proces da taj kultni strip završi u ropotarnici kulture, u sekciji rezerviranoj za znalce, gdje će ga vrednovati povjesničari umjetnosti.

Ipak, nadam se da će se, kao što to zna biti slučaj, Zagor naglo vratiti u modu i zainteresirati nove generacije u jednom novom vremenu. A za poklonike stripa poput mene ne preostaje drugo doli pročitati pokoji broj, stari ili novi te maštati o nekoj ludoj pustolovini u Darkwoodu.